Ana Petrović
visual artist
ProsthesisLIFRAM
14 x 16 cm, HD video, digital screen, plastic frame, 2013
ProtezaLIFRAM
14 x 16 cm, HD video, digitalni okviri, plastični okvir, 2013.
Naprava za gledanje je opremljena animacijom crno- bijelih apstraktnih oblika, oba se izmjenjuju sličnim ritmičnim korakom ali različitom slikom u istom trenutku. Kao rezultat, zbog raskoraka u slici i video monitora koji su toliko blizu oku stvara se imaginarno spajanje dvije odvojene slike. Mentalna slika koja nastaje kao rezultat paralakse u svojoj stvarnosti ne postoji. Koordinirana situacija je kontrolirana halucinacija. Vizualna situacija je informirano nagađanje u kojemu um brzo radi ono u čemu je najbolji- nadodaje značenje. Svaki put kada upotrijebimo senzornu percepciju kako bi promatrali svijet oko sebe upotrebljavamo arhetipske modele, socijalno- društvene kontekste, ali i individualna značenja.
Nije da vidimo krivo. Samo svatko od nas vidi drugačije.
________________________________
LIFRAM Ane Petrović u Galeriji AŽ
Svako toliko dogodi se izložba čiji potencijal potakne likovnog kritičara da preispita hijerarhiju po kojoj strukturira informacije o kurentnim pojavama na području vlastite ekspertize i djelovanja. Ma koliko se kritičari inače trudili kriterije vrednovanja primjenjivati isključivo po ključu kvalitete umjetničkog rada, životna je istina da zamor i navike razvijene dugogodišnjom praksom ili tek puki konformizam zasnovan na rezultatima tzv. minulog rada, postupno sužavaju područje pažnje i aktivnosti na ono što nazivamo užim područjem profesionalnog interesa: vlastitu generaciju, lokalnu scenu, osobne preference ili, čak pragmatičnije, izložbene prostore koji su pri ruci, odnosno, u centru. Ma koliko su za ovu priliku lapidarno pobrojani za vrijednosnu prosudbu marginalni, ali za odlazak ili neodlazak na pojedinu izložbu praktično presudni razlozi, sustavna analiza medijske prezentacije likovne ponude brzo bi pokazala točnost ovih tvrdnji koje nas upućuju na generalno teške okolnosti predstavljanja novih umjetnika ili nove umjetnosti na područje jedne programski uhodane i strukturirane sredine poput one zagrebačke. Galerija AŽ smještena u Atelijerima Žitnjak na rubu zagrebačke istoimene industrijske zone, izložbeni je prostor koji sustavno djeluje savladavajući navedene praktične prepreke, a zahvaljujući svojoj voditeljici Kati Mijatović koja razumije koliko je važna umjetnička podrška onoj umjetničkoj praksi koju smatraju relevantnom. Ovakvi izložbeni prostori poznati su globalni fenomen još od šezdesetih godina. Profesionalnu realizaciju programa provode zahvaljujući entuzijazmu osnivača i, unatoč poslovično poluimproviziranim uvjetima, svoju kulturnu i društvenu funkciju nadograđuju neprotokolarnim okupljanjem mahom umjetničke i stručne publike koja se na ugodan način druži, informira i regenerira.
Izložbom Lifram Galerija AŽ predstavlja nam Anu Petrović – mladu i relativno nepoznatu umjetnicu iz Osijeka koja se na lokalnoj sceni već afirmirala kao pokretačka i konstruktivna nova snaga. Na osječkoj Likovnoj akademiji gdje danas radi kao asistentica, Ana Petrović diplomirala je 2011. godine na smjeru multimedije, a u Zagrebu nam se već predstavlja nesvakidašnje zrelom, kompleksnom i promišljenom izložbom. Pažnju kritičara od prve plijeni očita svijest autorice da posjetitelja od samog ulaska u galeriju treba na taktilnoj i vizualnoj razini doživljaja postupno uvoditi u što dublje iskustvo i razumijevanje njenog multimedijalnog istraživanja i elaboriranja mehanizama percepcije pokretnih slika. Ovo polazište umjetnica će brzo usmjeriti prema zanimljivijem i osobnijem promišljanju sposobnosti našeg spoznajnog aparata da generira mentalne predodžbe iz reduciranih vizualnih i zvučnih podražaja, dakako suobrazno sadržaju kojeg su u njega pohranili nasljeđe, iskustvo i obrazovanje. Lifram je kovanica engleskih riječi ‘light‘ (svjetlost) i ‘frame‘ (kadar) koju je, kako sam po predgovoru Luke Kuvadžića razumio, smislila sama autorica, a označava multimedijalni postupak i napravu koji generiraju čaroliju opažaja projiciranog pokreta kao svjetlosnog traga. Iako su fascinacija filmom i fenomen tromosti oka na kojem je sazdana percepcija pokretnih slika očiti, vizualno istraživanje Ane Petrović u konačnici se referira i na optičku i geštalt umjetnost, odnosno, našu sposobnost da iz apstraktnih predložaka razvijamo narative, a možda čak i jasne mentalne predodžbe. Doživljaj izloženih radova zahtijeva vrijeme, koncentraciju i opuštenost kako bi posjetitelji na zaslonu svijesti kao unutrašnjem projekcijskom platnu pospješili pojavljivanje u suštini osobnih i zapretenih mentalnih predodžbi.
Prvi rad u postavu pod tautološkim nazivom Lifram Daumenkino, objedinjuje tri knjižice smještene na zasebne postamente. Brzim listanjem preko palca stvara se kontinuirani stroboskopski efekt pokreta bijelog geometrijskog lika otisnutog na crnoj pozadini. Ovaj opće poznati efekt animacije koji je prethodio različitim tehnologijama pokretne slike, posjetitelje uvodi u repertoar apstraktnih vizualnih matrica na kojima će umjetnica graditi složene instalacije koje slijede. Serija fotografija Lifram koja slijedi, predstavlja snimke napravljene s bokova kinodvorane na snopove svjetlosti koji projekciju prenose na filmsko platno stvarajući u prostoru, odnosno, na fotografijama apstraktne pruge različitog intenziteta tona. Nije nevažan podatak da su ove zrake snimljene na projekciji filma Barry Lyndon kultnog redatelja Stanleya Kubricka, jedinog filma u kojima su prizori pod svjetlošću svijeća snimani bez upotrebe dodatne rasvjete. Rad Proteza Lifram prvi je stroj na izložbi koji generira pokretne slike. Izveden je u formi naočala koje umjesto stakala imaju ugrađene video monitore pogonjene MP3 uređajima sa komplementarnim apstraktnim animacijama za svako oko. Krajnji rezultat je amalgamirana slika nastala sposobnošću i navikom našeg perceptivnog aparata da sliku stvara spajajući podatke posredovane lijevim i desnim okom. U istom odjeljku izložbe postavljen je Light Boom Box, uređaj pomalo nalik na kinetoskope i kinetografe, naprave kojima su krajem 19. stoljeća, prije izuma dvoranske projekcije, na komercijalnoj osnovi prikazivane pokretne slike pogledom kroz posebno izrađen vizir. Ovaj rad unosi element zvuka kroz šumove rasprskavanja koje prate brže i sporije izmjene ili pulsiranje svjetla što posjetitelj vidi kroz staklo vizira koji dijeli projekcije na lijevu i desnu. Varijacije ova dva apstraktna elementa dovoljna su da u našoj svijesti uz amalgamiranu sliku pokrenu asocijativni slijed i vizualne uspomene koje variraju od prskalica i vatrometa do eksplozija i rata.
Instalacija pod nazivom Non Visual Film iako postavljen kao pretposljednji, kronološki je prvi rad kojeg je Ana Petrović izvela u sklopu svog istraživanja odnosa svjetlosti i zvuka u generiranju mentalnih predodžbi. Projekcija se uza zvuk sa slušalica „promatra“ čvrsto zatvorenih očiju na zaslonu kompjutora, što se može razumjeti kao još jedna posveta Kubricku i njegovom posljednjem filmu Oči širom zatvorene. Slijed geometrijskih likova koji promiču zaslonom, iza zatvorenih kapaka stvara amorfne sjene koje uz ambijentalni zvuk u slušalicama u svijesti promatrača stvaraju jasnu naraciju o kretanju po urbanom prostoru. Svoju najrazrađeniju formu ovaj će postupak doživjeti u finalnoj instalaciji generičkog naziva Lifram kojom se rekreira doživljaj gledanja filmske projekcije u kino dvorani. Na pultu pored ulaza posjetitelji preuzimaju naočale sa mliječnim staklima koje služe za transformaciju apstraktnih elemenata projiciranih na platno u difuzne mrlje u pokretu. U sinergiji sa šûmom koji odjekuje u prostoru projekcije, u nama se razvijaju asocijativni nizovi i mentalne predodžbe. Ova instalacija može se shvatiti i kao reakcija na kurentnu opsesiju 3D filmovima kojima industrija zabave u težnji da ponudi što obuhvatniji doživljaj prizora dodatno pasivizira publiku, za razliku od reducirane projekcije kojom naša autorica aktivira mentalni sklop posjetitelja i potiče stvaranje njihovih vlastitih prizora.
U svojoj suštini izložba Ane Petrović bavi se složenim sustavom ljudske percepcije koji je esencijalan ne samo za specifičnosti umjetničkog stvaralaštva, već i za održanje ljudske vrste uopće. Svojevrsne vježbe iz percepcije u koje nas uvodi podupiru shvaćanje kako uz fiziološki aparat registriranja svjetlosti i zvuka, percepcija u svoju finalnu jednadžbu uključuje bogatu riznicu kako arhetipskih, tako i iskustvom generiranih mentalnih slika. U svojoj kulturološkoj dimenziji izložba se uz malu rekapitulaciju povijesti tehnologije pokretnih slika i suptilnu posvetu jednom od najvećih sineasta svih vremena, jednakomjerno oslanja na iskustva optičke umjetnosti i minimalizma, a svojim repertoarom specifičnih strojeva i na danas, za razliku od teorije, u praksi gotovo zaboravljeno nasljeđe i utopiju Novih tendencija. Prostorno mala, a sadržajem bogata i bogato razrađena izložba mlade autorice na dalekom Žitnjaku zorno ukazuju i da je arbitražno uslojavanje na centar, periferiju i marginu na svim svojim razinama civilizacijski u potpunosti nadvladano. Izložba je na uvidu do 23. listopada 2013.
Branko Franceschi, 2013.
The viewing device is equipped with animation of black and white abstract shapes, both alternating with a similar rhythmic pace but with a different image at the same moment. As a result, because of discrepancies in the images and the video monitors being so close to the eyes, an imaginary fusion of two separate images is created. This mental image is a result of parallax and does not exist in its reality. A coordinated situation is a controlled hallucination. This visual state is an informed guess in which the mind is quick to do what it does best – adding meaning. Each time we use sensory perception to look at the world around us, we use archetypal models, social contexts, but also individual meanings.
It’s not that we see wrong. We just each see differently.
_________________________________
Ana Petrović’s LIFRAM in Gallery AŽ
Every now and then, an exhibition takes place whose potential motivates the art critic to reevaluate the hierarchy he uses to organize information on current phenomena in the field of his own work and expertise. As much as critics normally try to value art solely on the basis of its quality, it’s a fact of life that weariness and habits born of years of practice, or mere conformity based on results of so-called past work, gradually narrow down the focus of attention and activity to what we call a specific area of professional interest: one’s own generation, the local scene, personal preferences or, even more pragmatically, galleries nearby, in the city center.
As marginal as this lapidary list of reasons may seem from a value perspective, they are often decisive in whether one attends a particular exhibition or not. A systemic analysis of current fine arts presentation in the media would soon confirm the accuracy of these claims, revealing the generally difficult circumstances of introducing new artists and new art to a programmatically well-established and structured scene such as the one in Zagreb. Gallery AŽ, located in Ateliers Žitnjak on the outskirts of Zagreb’s eponymous industrial zone, is an exhibition space operating on the premise of systematically overcoming these practical obstacles, thanks to its manager Kata Mijatović who understands the importance of providing support to those artistic practices considered relevant. Such exhibition spaces have been a known global phenomenon since the 1960s. Professional realization of programs is made possible by the founders’ enthusiasm and, despite the proverbial semi-improvized conditions, they supplement their cultural and social function with informal gatherings of artists and professionals who use this opportunity to socialize, get up to date, and unwind.
In an exhibition titled “Lifram,” Gallery AŽ presents Ana Petrović – a young and relatively unknown artist from Osijek who has already affirmed herself on the local scene as a constructive driving force. At Osijek’s Academy of Arts where she currently works as an assistant, Ana Petrović completed her degree in multimedia in 2011. And not long after, she is introduced in Zagreb with an unusually mature, complex and well thought-out exhibition. The critic is quick to notice the author’s awareness of the need to gradually guide the visitor on a tactile and visual level towards a deeper experience and understanding of her multimedia exploration and elaboration of mechanisms of perceiving moving images. The artist quickly shifts this premise towards a more engaging and personal exploration of our cognitive capacity to generate mental images from reduced visual and auditory stimuli, based on the content stored therein by tradition, experience and education. Lifram is a compound of the words “light” and “frame,” coined by the author herself, judging by the accompanying introduction by Luka Kuveždić. It signifies the multimedia procedure and apparatus generating the magic of perception of projected movement as a trail of light. Although fascination with film is apparent, as is the phenomenon of persistence of vision as a basis for the perception of moving images, Ana Petrović’s visual exploration ultimately references optical and gestalt art, in other words, our ability to develop narratives, perhaps even clear mental images, based on abstract templates. Time, focus and a relaxed state are required to experience the exhibits, facilitating the emergence of inherently personal and hidden mental images on our inner projection screen.
The first exhibited piece, tautologically titled Lifram Daumenkino, includes three books placed on separate pedestals. Quick thumbing though creates a continued stroboscopic effect of a white geometric shape moving on a black surface. This well-known animation effect, which predated various technologies of moving images, introduces visitors to a repertoire of abstract visual matrices in which the artist will build complex installations to follow. Next, the series of photographs Lifram consists of snapshots, made from the sides of a movie theatre, of beams of light transferring the projection to a screen, thus creating in space, and in the ensuing photographs, abstract stripes of differing tone intensity. It is worth noting that these beams were captured during the projection of cult director Stanley Kubrick’s film Barry Lyndon – the only film in which scenes were filmed in candlelight, with no additional lighting. The exhibit Lifram Prosthesis (Proteza Lifram) is the first contraption at the exhibition to generate moving images. Conceived as a pair of glasses with MP3-powered video monitors in place of lenses, it projects complementary abstract animations for each eye. The end result is an amalgamated image created through the capacity and habit of our sensory apparatus to form a picture by merging information imparted by the left and right eye. Within the same section, a contraption called a Light Boom Box is installed, a device reminiscent of kinetoscopes and kinetographs, devices used in late 19th century, before the invention of the movie projector, to commercially exhibit moving images by viewing them through a specially designed peephole. This piece introduces the element of sound through bursting noises accompanying slower or faster changes or pulsations of light seen by the visitor through a peephole separating projections to left and right. Variations of these two abstract elements suffice to set in motion an associative sequence in our mind, along with visual memories ranging from sparklers and fireworks to explosions and war.
An installation titled Non Visual Film, although displayed second to last, was chronologically the first experiment undertaken by Ana Petrović in her study of the interaction of light and sound in generating mental images. Accompanied by sound emitted from headphones, the projection is observed on a computer screen with eyes firmly shut, which can be understood as another homage to Kubrick and his last film Eyes Wide Shut. The sequence of geometric shapes appearing on the screen, accompanied by ambient sound from headphones, generates amorphous shadows behind closed lids, creating in the observer’s mind a clear narrative of moving through an urban space. This procedure achieves its most elaborate incarnation in the final installation generically titled Lifram, recreating the experience of watching a film projection in a theatre. At the entrance, visitors are given a pair of frosted-glass eyeglasses used to transform abstract elements projected on a screen into diffuse moving blotches. Augmented by sounds echoing through the exhibition space, visitors develop strings of associations and mental images. This installation can be understood as a reaction to the current obsession with 3D movies, through which the entertainment industry aims to provide the audience with a richer experience, but in doing so renders them more passive. This contrasts with a reduced projection that our author uses to activate visitors’ mental faculties and encourage the creation of their own images.
At its core, Ana Petrović’s exhibition deals with the complex system of human perception, essential not only to the specifics of artistic creation, but also for the survival of humankind. The perceptual exercises she subjects us to, so to speak, promote the understanding that, alongside the physiological apparatus of light and sound reception, perception ultimately involves a rich vault of mental images, some archetypal and some experientially generated. Culturologically speaking, while providing a recap of the history of moving images and a subtle homage to one of the greatest cineastes of all time, the exhibition also relies on the legacy of optical art and minimalism, and with its assortment of unique contraptions evokes the theoretically remembered, but practically almost forgotten heritage and utopia of the manifestation Nove tendencije (New Tendencies). Spatially small, yet rich in substance and carefully elaborated, this young author’s exhibition in the remote Žitnjak plainly testifies that arbitrary distinctions of center, periphery and margin are now on all levels civilisationally overcome. The exhibition is open until 23 October 2013.
Branko Franceschi, 2013
