Ana Petrović

visual artist

ProsthesisLIFRAM
14 x 16 cm, HD video, digital screen, plastic frame, 2013

ProtezaLIFRAM 
14 x 16 cm, HD video, digitalni okviri, plastični okvir, 2013.

 

Naprava za gledanje je opremljena animacijom crno- bijelih apstraktnih oblika, oba se izmjenjuju sličnim ritmičnim korakom ali različitom slikom u istom trenutku. Kao rezultat, zbog raskoraka u slici i video monitora koji su toliko blizu oku stvara se imaginarno spajanje dvije odvojene slike. Mentalna slika koja nastaje kao rezultat paralakse u svojoj stvarnosti ne postoji. Koordinirana situacija je kontrolirana halucinacija. Vizualna situacija je informirano nagađanje u kojemu um brzo radi ono u čemu je najbolji- nadodaje značenje. Svaki put kada upotrijebimo senzornu percepciju kako bi promatrali svijet oko sebe upotrebljavamo arhetipske modele, socijalno- društvene kontekste, ali i individualna značenja.

Nije da vidimo krivo. Samo svatko od nas vidi drugačije.

 

____________________

LIFRAM Ane Petrović u Galeriji AŽ

Svako toliko dogodi se izložba čiji potencijal potakne likovnog kritičara da preispita hijerarhiju po kojoj strukturira informacije o kurentnim pojavama na području vlastite ekspertize i djelovanja. Ma koliko se kritičari inače trudili kriterije vrednovanja primjenjivati isključivo po ključu kvalitete umjetničkog rada, životna je istina da zamor i navike razvijene dugogodišnjom praksom ili tek puki konformizam zasnovan na rezultatima tzv. minulog rada, postupno sužavaju područje pažnje i aktivnosti na ono što nazivamo užim područjem profesionalnog interesa: vlastitu generaciju, lokalnu scenu, osobne preference ili, čak pragmatičnije, izložbene prostore koji su pri ruci, odnosno, u centru. Ma koliko su za ovu priliku lapidarno pobrojani za vrijednosnu prosudbu marginalni, ali za odlazak ili neodlazak na pojedinu izložbu praktično presudni razlozi, sustavna analiza medijske prezentacije likovne ponude brzo bi pokazala točnost ovih tvrdnji koje nas upućuju na generalno teške okolnosti predstavljanja novih umjetnika ili nove umjetnosti na područje jedne programski uhodane i strukturirane sredine poput one zagrebačke. Galerija AŽ smještena u Atelijerima Žitnjak na rubu zagrebačke istoimene industrijske zone, izložbeni je prostor koji sustavno djeluje savladavajući navedene praktične prepreke, a zahvaljujući svojoj voditeljici Kati Mijatović koja razumije koliko je važna umjetnička podrška  onoj umjetničkoj praksi koju smatraju relevantnom. Ovakvi izložbeni prostori poznati su globalni fenomen još od šezdesetih godina. Profesionalnu realizaciju programa provode zahvaljujući entuzijazmu osnivača i, unatoč poslovično poluimproviziranim uvjetima, svoju kulturnu i društvenu funkciju nadograđuju neprotokolarnim okupljanjem mahom umjetničke i stručne publike koja se na ugodan način druži, informira i regenerira.

Izložbom Lifram Galerija AŽ predstavlja nam Anu Petrović – mladu i relativno nepoznatu umjetnicu iz Osijeka koja se na lokalnoj sceni već afirmirala kao pokretačka i konstruktivna nova snaga. Na osječkoj Likovnoj akademiji gdje danas radi kao asistentica, Ana Petrović diplomirala je 2011. godine na smjeru multimedije, a u Zagrebu nam se već predstavlja nesvakidašnje zrelom, kompleksnom i promišljenom izložbom. Pažnju kritičara od prve plijeni očita svijest autorice da posjetitelja od samog ulaska u galeriju treba na taktilnoj i vizualnoj razini doživljaja postupno uvoditi u što dublje iskustvo i razumijevanje njenog multimedijalnog istraživanja i elaboriranja mehanizama percepcije pokretnih slika. Ovo polazište umjetnica će brzo usmjeriti prema zanimljivijem i osobnijem promišljanju sposobnosti našeg spoznajnog aparata da generira mentalne predodžbe iz reduciranih vizualnih i zvučnih podražaja, dakako suobrazno sadržaju kojeg su u njega pohranili nasljeđe, iskustvo i obrazovanje. Lifram je kovanica engleskih riječi ‘light‘ (svjetlost) i ‘frame‘ (kadar) koju je, kako sam po predgovoru Luke Kuvadžića razumio, smislila sama autorica, a označava multimedijalni postupak i napravu koji generiraju čaroliju opažaja projiciranog pokreta kao svjetlosnog traga. Iako su fascinacija filmom i fenomen tromosti oka na kojem je sazdana percepcija pokretnih slika očiti, vizualno istraživanje Ane Petrović u konačnici se referira i na optičku i geštalt umjetnost, odnosno, našu sposobnost da iz apstraktnih predložaka razvijamo narative, a možda čak i jasne mentalne predodžbe.  Doživljaj izloženih radova zahtijeva vrijeme, koncentraciju i opuštenost kako bi posjetitelji na zaslonu svijesti kao unutrašnjem projekcijskom platnu pospješili pojavljivanje u suštini osobnih i zapretenih mentalnih predodžbi.

Prvi rad u postavu pod tautološkim nazivom Lifram Daumenkino, objedinjuje tri knjižice smještene na zasebne postamente.  Brzim listanjem preko palca stvara se kontinuirani stroboskopski efekt pokreta bijelog geometrijskog lika otisnutog na crnoj pozadini. Ovaj opće poznati efekt animacije koji je prethodio različitim tehnologijama pokretne slike, posjetitelje uvodi u repertoar apstraktnih vizualnih matrica na kojima će umjetnica graditi složene instalacije koje slijede. Serija fotografija Lifram koja slijedi, predstavlja snimke napravljene s bokova kinodvorane na snopove svjetlosti koji projekciju prenose na filmsko platno stvarajući u prostoru, odnosno, na fotografijama apstraktne pruge različitog intenziteta tona. Nije nevažan podatak da su ove zrake snimljene na projekciji filma Barry Lyndon kultnog redatelja Stanleya Kubricka, jedinog filma u kojima su prizori pod svjetlošću svijeća snimani bez upotrebe dodatne rasvjete. Rad Proteza Lifram prvi je stroj na izložbi koji generira pokretne slike. Izveden je u formi naočala koje umjesto stakala imaju ugrađene video monitore pogonjene MP3 uređajima sa komplementarnim apstraktnim animacijama za svako oko. Krajnji rezultat je amalgamirana slika nastala sposobnošću i navikom našeg perceptivnog aparata da sliku stvara spajajući podatke posredovane lijevim i desnim okom. U istom odjeljku izložbe postavljen je Light Boom Box, uređaj pomalo nalik na kinetoskope i kinetografe, naprave kojima su krajem 19. stoljeća, prije izuma dvoranske projekcije, na komercijalnoj osnovi prikazivane pokretne slike pogledom kroz posebno izrađen vizir. Ovaj rad unosi element zvuka kroz šumove rasprskavanja koje prate brže i sporije izmjene ili pulsiranje svjetla što posjetitelj vidi kroz staklo vizira koji dijeli projekcije na lijevu i desnu. Varijacije ova dva apstraktna elementa dovoljna su da u našoj svijesti uz amalgamiranu sliku pokrenu asocijativni slijed i vizualne uspomene koje variraju od prskalica i vatrometa do eksplozija i rata.

Instalacija pod nazivom Non Visual Film iako postavljen kao pretposljednji, kronološki je prvi rad kojeg je Ana Petrović izvela u sklopu svog istraživanja odnosa svjetlosti i zvuka u generiranju mentalnih predodžbi. Projekcija se uza zvuk sa slušalica „promatra“ čvrsto zatvorenih očiju na zaslonu kompjutora, što se može razumjeti kao još jedna posveta Kubricku i njegovom posljednjem filmu Oči širom zatvorene. Slijed geometrijskih likova koji promiču zaslonom, iza zatvorenih kapaka stvara amorfne sjene koje uz ambijentalni zvuk u slušalicama u svijesti promatrača stvaraju jasnu naraciju o kretanju po urbanom prostoru. Svoju najrazrađeniju formu ovaj će postupak doživjeti u finalnoj instalaciji generičkog naziva Lifram kojom se rekreira doživljaj gledanja filmske projekcije u kino dvorani. Na pultu pored ulaza posjetitelji preuzimaju naočale sa mliječnim staklima koje služe za transformaciju apstraktnih elemenata projiciranih na platno u difuzne mrlje u pokretu. U sinergiji sa šûmom koji odjekuje u prostoru projekcije, u nama se razvijaju asocijativni nizovi i mentalne predodžbe. Ova instalacija može se shvatiti i kao reakcija na kurentnu opsesiju 3D filmovima kojima industrija zabave u težnji da ponudi što obuhvatniji doživljaj prizora dodatno pasivizira publiku, za razliku od reducirane projekcije kojom naša autorica aktivira mentalni sklop posjetitelja i potiče stvaranje njihovih vlastitih prizora.

U svojoj suštini izložba Ane Petrović bavi se složenim sustavom ljudske percepcije koji je esencijalan ne samo za specifičnosti umjetničkog stvaralaštva, već i za održanje ljudske vrste uopće. Svojevrsne vježbe iz percepcije u koje nas uvodi podupiru shvaćanje kako uz fiziološki aparat registriranja svjetlosti i zvuka, percepcija u svoju finalnu jednadžbu uključuje bogatu riznicu kako arhetipskih, tako i iskustvom generiranih mentalnih slika. U svojoj kulturološkoj dimenziji izložba se uz malu rekapitulaciju povijesti tehnologije pokretnih slika i suptilnu posvetu jednom od najvećih sineasta svih vremena, jednakomjerno oslanja na iskustva optičke umjetnosti i minimalizma, a svojim repertoarom specifičnih strojeva i na danas, za razliku od teorije, u praksi gotovo zaboravljeno nasljeđe i utopiju Novih tendencija. Prostorno mala, a sadržajem bogata i bogato razrađena izložba mlade autorice na dalekom Žitnjaku zorno ukazuju i da je arbitražno uslojavanje na centar, periferiju i marginu na svim svojim razinama civilizacijski u potpunosti nadvladano. Izložba je na uvidu do 23. listopada 2013.

Branko Franceschi, 2013.

 

The viewing device is equipped with animation of black and white abstract shapes, both alternating with a similar rhythmic pace but with a different image at the same moment. As a result, because of discrepancies in the images and the fact that video monitors that are so close to the eyes an imaginary fusion of two separate images is created. This mental image is a result from parallax and does not exist in its reality. A coordinated situation is a controlled hallucination. This visual state is an informed guess in which the mind is quick to do what it is best at – adding meaning. Each time we use sensory perception to look at the world around us, we use archetypal models, socio-social contexts, but also individual meanings.

It’s not that we see wrong. We just see differently.

 

 

[email protected]

©copyright 2020 ana petrović