Ana Petrović

visual artist

Light Boom Box 
65 x 65 x 75 cm, lacquered MDF , TV, sound speakers, metal frame, vellum paper, 2013

Light Boom Box 
65 x 65 x 75 cm, lakirani medijapan, TV, zvučnici, metalni okvir, paus papir, 2013.

Svako toliko dogodi se izložba čiji potencijal potakne likovnog kritičara da preispita hijerarhiju po kojoj strukturira informacije o kurentnim pojavama na području vlastite ekspertize i djelovanja. Ma koliko se kritičari inače trudili kriterije vrednovanja primjenjivati isključivo po ključu kvalitete umjetničkog rada, životna je istina da zamor i navike razvijene dugogodišnjom praksom ili tek puki konformizam zasnovan na rezultatima tzv. minulog rada, postupno sužavaju područje pažnje i aktivnosti na ono što nazivamo užim područjem profesionalnog interesa: vlastitu generaciju, lokalnu scenu, osobne preference ili, čak pragmatičnije, izložbene prostore koji su pri ruci, odnosno, u centru. Ma koliko su za ovu priliku lapidarno pobrojani za vrijednosnu prosudbu marginalni, ali za odlazak ili neodlazak na pojedinu izložbu praktično presudni razlozi, sustavna analiza medijske prezentacije likovne ponude brzo bi pokazala točnost ovih tvrdnji koje nas upućuju na generalno teške okolnosti predstavljanja novih umjetnika ili nove umjetnosti na područje jedne programski uhodane i strukturirane sredine poput one zagrebačke. Galerija AŽ smještena u Atelijerima Žitnjak na rubu zagrebačke istoimene industrijske zone, izložbeni je prostor koji sustavno djeluje savladavajući navedene praktične prepreke, a zahvaljujući svojoj voditeljici Kati Mijatović koja razumije koliko je važna umjetnička podrška  onoj umjetničkoj praksi koju smatraju relevantnom. Ovakvi izložbeni prostori poznati su globalni fenomen još od šezdesetih godina. Profesionalnu realizaciju programa provode zahvaljujući entuzijazmu osnivača i, unatoč poslovično poluimproviziranim uvjetima, svoju kulturnu i društvenu funkciju nadograđuju neprotokolarnim okupljanjem mahom umjetničke i stručne publike koja se na ugodan način druži, informira i regenerira.

Izložbom Lifram Galerija AŽ predstavlja nam Anu Petrović – mladu i relativno nepoznatu umjetnicu iz Osijeka koja se na lokalnoj sceni već afirmirala kao pokretačka i konstruktivna nova snaga. Na osječkoj Likovnoj akademiji gdje danas radi kao asistentica, Ana Petrović diplomirala je 2011. godine na smjeru multimedije, a u Zagrebu nam se već predstavlja nesvakidašnje zrelom, kompleksnom i promišljenom izložbom. Pažnju kritičara od prve plijeni očita svijest autorice da posjetitelja od samog ulaska u galeriju treba na taktilnoj i vizualnoj razini doživljaja postupno uvoditi u što dublje iskustvo i razumijevanje njenog multimedijalnog istraživanja i elaboriranja mehanizama percepcije pokretnih slika. Ovo polazište umjetnica će brzo usmjeriti prema zanimljivijem i osobnijem promišljanju sposobnosti našeg spoznajnog aparata da generira mentalne predodžbe iz reduciranih vizualnih i zvučnih podražaja, dakako suobrazno sadržaju kojeg su u njega pohranili nasljeđe, iskustvo i obrazovanje. Lifram je kovanica engleskih riječi ‘light‘ (svjetlost) i ‘frame‘ (kadar) koju je, kako sam po predgovoru Luke Kuvadžića razumio, smislila sama autorica, a označava multimedijalni postupak i napravu koji generiraju čaroliju opažaja projiciranog pokreta kao svjetlosnog traga. Iako su fascinacija filmom i fenomen tromosti oka na kojem je sazdana percepcija pokretnih slika očiti, vizualno istraživanje Ane Petrović u konačnici se referira i na optičku i geštalt umjetnost, odnosno, našu sposobnost da iz apstraktnih predložaka razvijamo narative, a možda čak i jasne mentalne predodžbe.  Doživljaj izloženih radova zahtijeva vrijeme, koncentraciju i opuštenost kako bi posjetitelji na zaslonu svijesti kao unutrašnjem projekcijskom platnu pospješili pojavljivanje u suštini osobnih i zapretenih mentalnih predodžbi.

Prvi rad u postavu pod tautološkim nazivom Lifram Daumenkino, objedinjuje tri knjižice smještene na zasebne postamente.  Brzim listanjem preko palca stvara se kontinuirani stroboskopski efekt pokreta bijelog geometrijskog lika otisnutog na crnoj pozadini. Ovaj opće poznati efekt animacije koji je prethodio različitim tehnologijama pokretne slike, posjetitelje uvodi u repertoar apstraktnih vizualnih matrica na kojima će umjetnica graditi složene instalacije koje slijede. Serija fotografija Lifram koja slijedi, predstavlja snimke napravljene s bokova kinodvorane na snopove svjetlosti koji projekciju prenose na filmsko platno stvarajući u prostoru, odnosno, na fotografijama apstraktne pruge različitog intenziteta tona. Nije nevažan podatak da su ove zrake snimljene na projekciji filma Barry Lyndon kultnog redatelja Stanleya Kubricka, jedinog filma u kojima su prizori pod svjetlošću svijeća snimani bez upotrebe dodatne rasvjete. Rad Proteza Lifram prvi je stroj na izložbi koji generira pokretne slike. Izveden je u formi naočala koje umjesto stakala imaju ugrađene video monitore pogonjene MP3 uređajima sa komplementarnim apstraktnim animacijama za svako oko. Krajnji rezultat je amalgamirana slika nastala sposobnošću i navikom našeg perceptivnog aparata da sliku stvara spajajući podatke posredovane lijevim i desnim okom. U istom odjeljku izložbe postavljen je Light Boom Box, uređaj pomalo nalik na kinetoskope i kinetografe, naprave kojima su krajem 19. stoljeća, prije izuma dvoranske projekcije, na komercijalnoj osnovi prikazivane pokretne slike pogledom kroz posebno izrađen vizir. Ovaj rad unosi element zvuka kroz šumove rasprskavanja koje prate brže i sporije izmjene ili pulsiranje svjetla što posjetitelj vidi kroz staklo vizira koji dijeli projekcije na lijevu i desnu. Varijacije ova dva apstraktna elementa dovoljna su da u našoj svijesti uz amalgamiranu sliku pokrenu asocijativni slijed i vizualne uspomene koje variraju od prskalica i vatrometa do eksplozija i rata.

Instalacija pod nazivom Non Visual Film iako postavljen kao pretposljednji, kronološki je prvi rad kojeg je Ana Petrović izvela u sklopu svog istraživanja odnosa svjetlosti i zvuka u generiranju mentalnih predodžbi. Projekcija se uza zvuk sa slušalica „promatra“ čvrsto zatvorenih očiju na zaslonu kompjutora, što se može razumjeti kao još jedna posveta Kubricku i njegovom posljednjem filmu Oči širom zatvorene. Slijed geometrijskih likova koji promiču zaslonom, iza zatvorenih kapaka stvara amorfne sjene koje uz ambijentalni zvuk u slušalicama u svijesti promatrača stvaraju jasnu naraciju o kretanju po urbanom prostoru. Svoju najrazrađeniju formu ovaj će postupak doživjeti u finalnoj instalaciji generičkog naziva Lifram kojom se rekreira doživljaj gledanja filmske projekcije u kino dvorani. Na pultu pored ulaza posjetitelji preuzimaju naočale sa mliječnim staklima koje služe za transformaciju apstraktnih elemenata projiciranih na platno u difuzne mrlje u pokretu. U sinergiji sa šûmom koji odjekuje u prostoru projekcije, u nama se razvijaju asocijativni nizovi i mentalne predodžbe. Ova instalacija može se shvatiti i kao reakcija na kurentnu opsesiju 3D filmovima kojima industrija zabave u težnji da ponudi što obuhvatniji doživljaj prizora dodatno pasivizira publiku, za razliku od reducirane projekcije kojom naša autorica aktivira mentalni sklop posjetitelja i potiče stvaranje njihovih vlastitih prizora.

U svojoj suštini izložba Ane Petrović bavi se složenim sustavom ljudske percepcije koji je esencijalan ne samo za specifičnosti umjetničkog stvaralaštva, već i za održanje ljudske vrste uopće. Svojevrsne vježbe iz percepcije u koje nas uvodi podupiru shvaćanje kako uz fiziološki aparat registriranja svjetlosti i zvuka, percepcija u svoju finalnu jednadžbu uključuje bogatu riznicu kako arhetipskih, tako i iskustvom generiranih mentalnih slika. U svojoj kulturološkoj dimenziji izložba se uz malu rekapitulaciju povijesti tehnologije pokretnih slika i suptilnu posvetu jednom od najvećih sineasta svih vremena, jednakomjerno oslanja na iskustva optičke umjetnosti i minimalizma, a svojim repertoarom specifičnih strojeva i na danas, za razliku od teorije, u praksi gotovo zaboravljeno nasljeđe i utopiju Novih tendencija. Prostorno mala, a sadržajem bogata i bogato razrađena izložba mlade autorice na dalekom Žitnjaku zorno ukazuju i da je arbitražno uslojavanje na centar, periferiju i marginu na svim svojim razinama civilizacijski u potpunosti nadvladano. Izložba je na uvidu do 23. listopada 2013.

Branko Franceschi

____________________

Prošireni film i medijska istraživanja

At first I thought I could simply draw a line under he word medium, bury it like so much critical toxic waste, and walk away from it in a world of lexical freedom. “Medium” seemed too contaminated, too ideologically, too dogmatically, to discursively loaded.

  Rosalind Krauss: Voyage on the North Sea. Art in the Age of the Post-Medium Condition

Načine nadilaženja, interpretacije ili preoblikovanja filmskog medija u umjetničkoj praksi Ane Petrović možemo obuhvatiti terminom “parafilm”, koji se ponekad smatra kategorijom “proširenog filma”. Dok prošireni film upućuje na niz eksperimenata koji premještaju događaj projekcije sa konvencionalnog prikazivanja na jednome ekranu pribjegavajući multipliciranju ekrana i performansu, parafilm označava skup produkcija koje postupcima dubinske analize dispozitiva naglasak stavljaju na njegove materijalne, tehničke ili pak fenomenološke sastavnice: projektor, filmsku vrpcu, projiciranu svjetlost, vrijeme.

Za Hollisa Framptona  svaki je fenomen “parafilmski” čim mu je jedan element zajednički s filmom.  U tom smislu, izazovi  parafilma temelje se na mogućnostima propitivanja brojnih otklona od osnovnih filmskih elemenata.

Na istom tragu, kontekstualizirajući praksu Slobodana Šijana koja se formira  «oko filma»,  Dejan Sretenović govori o «razlaganju kinematografije na njezine konstitutivne elemente koji se osamostaljuju kao autohtona područja filmskog eksperimenta.”

“Parafilm identificira čitav spektar fenomena koje smatramo “filmskima”, ali koji nisu uključeni u tradicionalno definiran filmski materijal” – ističe Jonathan Walley u “The Material of Film and the Idea of Cinema”.  Walley parafilm dovodi u vezu s konceptualnom umjetnošću, a ta se veza ostvaruje kada se filmu pristupa kao “ideji”, a ne više kao tehničkoj aparaturi – odnosno dematerijalizirajući ga.

U okviru referencijalnog polja koje se formira radom Light Describing a Cone Anthonija McCalla, kojeg Walley ističe kao jedno od ključnih primjera koncepta parafilma i proširenog filma razvijaju se radovi Ane Petrović, formirajući se kao serija fotografija, fotosekcence, ili knjiga umjetnika / artist-book u strukturi flip booka (daumenkino). Oni su shvaćani kao prostor u kojemu se istražuju granice medija. Osim toga, video Non Visual Film Ane Petrović dovodi oblike medijskog  istraživanja do krajnjih konsekvenci podjednako, predmetnosti i recepcije, budući da se radi o filmu koji se gleda zatvorenih očiju, odnosno doživljava ne gledanjem. Ritmičnost svjetlosti i zvuka, eksperimenta na rubu apstrakcije, na tragu je povijesnih avangardnih eksperimenata, poput filma Arnulf Rainer Petera Kubelke.

Ana Petrović svojim radovima pristupa kao oblicima medijskih istraživanja, a  manifestiraju u različitim medijima i formatima. Radi se prije svega o interesu za  projekciju kao prostor percepcije i sredstvu koje proizvodi optičke senzacije. Stvarajući specifične uvjete i naprave za gledanje, Ana Petrović pažnju usmjerava prema promatraču kao ključnom elementu u procesu recepcije djela, preispitivanjem elastičnosti percepcije pojedinca i stvaranjem senzacija.

O radovima Ane Petrović, Branko Franceschi  tvrdi kako “označavaju multimedijalni postupak i napravu koje generiraju čaroliju opažaja projiciranog pokreta kao svjetlosnog traga. Iako su fascinacija filmom i fenomen tromosti oka na kojem je sazdana percepcija pokretnih slika očiti, vizualno istraživanje Ane Petrović u konačnici se referira i na optičku i geštalt umjetnost, odnosno, našu sposobnost da iz apstraktnih predložaka razvijamo narative, a možda čak i jasne mentalne predodžbe.”

U seriji fotografija Bez naslova, koja je strukturirana kao foto sekvenca, autorica bilježi prizor zrake svjetlosti iz projektora. Fotografija podjednako predstavlja minimalističku gestu i interes usmjeren na projekciju kao sredstvo reprodukcije filma. Istovremeno LIFRAM Daumenkino  (kino za palac) je artist book kojim autorica artikulira interes za pretpovijest pokretnih slika, a njezino “papirnato kino” inspirirano je upravo “tehnologijom” prvih pokretnih slika.

Ovakvim istraživačkim radovima umjetnica ulazi u prostore medijskog mišljenja i reprezentacije medija, odn. remedijacije, reprezentacije jednog medija drugim,  predstavljajući različite kinematičke eksperimente, afirmirajući jedno gotovo rubno umjetničko područje, ističući njegov istraživački potencijal. Na određen način uspostavlja kontinuitet interesa, povezujući prošlo i buduće, odmaknuti od normativne tehnologije filmske produkcije i reprodukcije, ovi radovi, služe se različitim istraživačkim pristupima, putem “naprava za gledanje”, medijima fotografije i videa, kako bi se referirali se na jezik i čaroliju filma. 

Branka Benčić

[email protected]

©copyright 2020 ana petrović