Ana Petrović

visual artist

Light Boom Box 
65 x 65 x 75 cm, lacquered MDF , TV, sound speakers, metal frame, vellum paper, 2013

Light Boom Box 
65 x 65 x 75 cm, lakirani medijapan, TV, zvučnici, metalni okvir, paus papir, 2013.

Light boom box je naprava za gledanje kojoj je namjera voditi kroz priču apstraktnih zvukova, šumova i svjetlosnih ekspresija. Kroz središnji dio kutije montirana je daska koja izražava jasan stav: približi se, jer ukoliko se to ne učini gledatelj teško može vidjeti cijelu sliku monitora kojeg daska i naočale na njoj skrivaju. U igri skrivanja i otkrivanja. Ipak, gledajući kroz naočale naprava oduzima onaj pedalj prostora koji je inače izoštren.

Znanost kaže da inače ne vidimo jasno više od prostora palca na ispruženoj ruci. Što znači da ostatak prostora popunjavamo predznanjem i pretpostavkom, čineći kolaž od prostora oko sebe, kolorizirani film na poleđini unutarnjeg projekcijskog platna. Kao rezultat, percepcija je subjektivno iskustvo.

U filmu Trumanov Show intervjuer pita producenta: „Što mislite, zašto Truman nikada nije došao blizu da otkrije stvarnu narav svog svijeta?“

Na što producent odgovara: „Svi prihvaćamo realnost svijeta onako kako je prezentirana.“

Light Boom Box je pokušaj ogoljenja prezentacije stvarnosti.

________________________________

LIFRAM Ane Petrović u Galeriji AŽ

Svako toliko dogodi se izložba čiji potencijal potakne likovnog kritičara da preispita hijerarhiju po kojoj strukturira informacije o kurentnim pojavama na području vlastite ekspertize i djelovanja. Ma koliko se kritičari inače trudili kriterije vrednovanja primjenjivati isključivo po ključu kvalitete umjetničkog rada, životna je istina da zamor i navike razvijene dugogodišnjom praksom ili tek puki konformizam zasnovan na rezultatima tzv. minulog rada, postupno sužavaju područje pažnje i aktivnosti na ono što nazivamo užim područjem profesionalnog interesa: vlastitu generaciju, lokalnu scenu, osobne preference ili, čak pragmatičnije, izložbene prostore koji su pri ruci, odnosno, u centru. Ma koliko su za ovu priliku lapidarno pobrojani za vrijednosnu prosudbu marginalni, ali za odlazak ili neodlazak na pojedinu izložbu praktično presudni razlozi, sustavna analiza medijske prezentacije likovne ponude brzo bi pokazala točnost ovih tvrdnji koje nas upućuju na generalno teške okolnosti predstavljanja novih umjetnika ili nove umjetnosti na područje jedne programski uhodane i strukturirane sredine poput one zagrebačke. Galerija AŽ smještena u Atelijerima Žitnjak na rubu zagrebačke istoimene industrijske zone, izložbeni je prostor koji sustavno djeluje savladavajući navedene praktične prepreke, a zahvaljujući svojoj voditeljici Kati Mijatović koja razumije koliko je važna umjetnička podrška  onoj umjetničkoj praksi koju smatraju relevantnom. Ovakvi izložbeni prostori poznati su globalni fenomen još od šezdesetih godina. Profesionalnu realizaciju programa provode zahvaljujući entuzijazmu osnivača i, unatoč poslovično poluimproviziranim uvjetima, svoju kulturnu i društvenu funkciju nadograđuju neprotokolarnim okupljanjem mahom umjetničke i stručne publike koja se na ugodan način druži, informira i regenerira.

Izložbom Lifram Galerija AŽ predstavlja nam Anu Petrović – mladu i relativno nepoznatu umjetnicu iz Osijeka koja se na lokalnoj sceni već afirmirala kao pokretačka i konstruktivna nova snaga. Na osječkoj Likovnoj akademiji gdje danas radi kao asistentica, Ana Petrović diplomirala je 2011. godine na smjeru multimedije, a u Zagrebu nam se već predstavlja nesvakidašnje zrelom, kompleksnom i promišljenom izložbom. Pažnju kritičara od prve plijeni očita svijest autorice da posjetitelja od samog ulaska u galeriju treba na taktilnoj i vizualnoj razini doživljaja postupno uvoditi u što dublje iskustvo i razumijevanje njenog multimedijalnog istraživanja i elaboriranja mehanizama percepcije pokretnih slika. Ovo polazište umjetnica će brzo usmjeriti prema zanimljivijem i osobnijem promišljanju sposobnosti našeg spoznajnog aparata da generira mentalne predodžbe iz reduciranih vizualnih i zvučnih podražaja, dakako suobrazno sadržaju kojeg su u njega pohranili nasljeđe, iskustvo i obrazovanje. Lifram je kovanica engleskih riječi ‘light‘ (svjetlost) i ‘frame‘ (kadar) koju je, kako sam po predgovoru Luke Kuvadžića razumio, smislila sama autorica, a označava multimedijalni postupak i napravu koji generiraju čaroliju opažaja projiciranog pokreta kao svjetlosnog traga. Iako su fascinacija filmom i fenomen tromosti oka na kojem je sazdana percepcija pokretnih slika očiti, vizualno istraživanje Ane Petrović u konačnici se referira i na optičku i geštalt umjetnost, odnosno, našu sposobnost da iz apstraktnih predložaka razvijamo narative, a možda čak i jasne mentalne predodžbe.  Doživljaj izloženih radova zahtijeva vrijeme, koncentraciju i opuštenost kako bi posjetitelji na zaslonu svijesti kao unutrašnjem projekcijskom platnu pospješili pojavljivanje u suštini osobnih i zapretenih mentalnih predodžbi.

Prvi rad u postavu pod tautološkim nazivom Lifram Daumenkino, objedinjuje tri knjižice smještene na zasebne postamente.  Brzim listanjem preko palca stvara se kontinuirani stroboskopski efekt pokreta bijelog geometrijskog lika otisnutog na crnoj pozadini. Ovaj opće poznati efekt animacije koji je prethodio različitim tehnologijama pokretne slike, posjetitelje uvodi u repertoar apstraktnih vizualnih matrica na kojima će umjetnica graditi složene instalacije koje slijede. Serija fotografija Lifram koja slijedi, predstavlja snimke napravljene s bokova kinodvorane na snopove svjetlosti koji projekciju prenose na filmsko platno stvarajući u prostoru, odnosno, na fotografijama apstraktne pruge različitog intenziteta tona. Nije nevažan podatak da su ove zrake snimljene na projekciji filma Barry Lyndon kultnog redatelja Stanleya Kubricka, jedinog filma u kojima su prizori pod svjetlošću svijeća snimani bez upotrebe dodatne rasvjete. Rad Proteza Lifram prvi je stroj na izložbi koji generira pokretne slike. Izveden je u formi naočala koje umjesto stakala imaju ugrađene video monitore pogonjene MP3 uređajima sa komplementarnim apstraktnim animacijama za svako oko. Krajnji rezultat je amalgamirana slika nastala sposobnošću i navikom našeg perceptivnog aparata da sliku stvara spajajući podatke posredovane lijevim i desnim okom. U istom odjeljku izložbe postavljen je Light Boom Box, uređaj pomalo nalik na kinetoskope i kinetografe, naprave kojima su krajem 19. stoljeća, prije izuma dvoranske projekcije, na komercijalnoj osnovi prikazivane pokretne slike pogledom kroz posebno izrađen vizir. Ovaj rad unosi element zvuka kroz šumove rasprskavanja koje prate brže i sporije izmjene ili pulsiranje svjetla što posjetitelj vidi kroz staklo vizira koji dijeli projekcije na lijevu i desnu. Varijacije ova dva apstraktna elementa dovoljna su da u našoj svijesti uz amalgamiranu sliku pokrenu asocijativni slijed i vizualne uspomene koje variraju od prskalica i vatrometa do eksplozija i rata.

Instalacija pod nazivom Non Visual Film iako postavljen kao pretposljednji, kronološki je prvi rad kojeg je Ana Petrović izvela u sklopu svog istraživanja odnosa svjetlosti i zvuka u generiranju mentalnih predodžbi. Projekcija se uza zvuk sa slušalica „promatra“ čvrsto zatvorenih očiju na zaslonu kompjutora, što se može razumjeti kao još jedna posveta Kubricku i njegovom posljednjem filmu Oči širom zatvorene. Slijed geometrijskih likova koji promiču zaslonom, iza zatvorenih kapaka stvara amorfne sjene koje uz ambijentalni zvuk u slušalicama u svijesti promatrača stvaraju jasnu naraciju o kretanju po urbanom prostoru. Svoju najrazrađeniju formu ovaj će postupak doživjeti u finalnoj instalaciji generičkog naziva Lifram kojom se rekreira doživljaj gledanja filmske projekcije u kino dvorani. Na pultu pored ulaza posjetitelji preuzimaju naočale sa mliječnim staklima koje služe za transformaciju apstraktnih elemenata projiciranih na platno u difuzne mrlje u pokretu. U sinergiji sa šûmom koji odjekuje u prostoru projekcije, u nama se razvijaju asocijativni nizovi i mentalne predodžbe. Ova instalacija može se shvatiti i kao reakcija na kurentnu opsesiju 3D filmovima kojima industrija zabave u težnji da ponudi što obuhvatniji doživljaj prizora dodatno pasivizira publiku, za razliku od reducirane projekcije kojom naša autorica aktivira mentalni sklop posjetitelja i potiče stvaranje njihovih vlastitih prizora.

U svojoj suštini izložba Ane Petrović bavi se složenim sustavom ljudske percepcije koji je esencijalan ne samo za specifičnosti umjetničkog stvaralaštva, već i za održanje ljudske vrste uopće. Svojevrsne vježbe iz percepcije u koje nas uvodi podupiru shvaćanje kako uz fiziološki aparat registriranja svjetlosti i zvuka, percepcija u svoju finalnu jednadžbu uključuje bogatu riznicu kako arhetipskih, tako i iskustvom generiranih mentalnih slika. U svojoj kulturološkoj dimenziji izložba se uz malu rekapitulaciju povijesti tehnologije pokretnih slika i suptilnu posvetu jednom od najvećih sineasta svih vremena, jednakomjerno oslanja na iskustva optičke umjetnosti i minimalizma, a svojim repertoarom specifičnih strojeva i na danas, za razliku od teorije, u praksi gotovo zaboravljeno nasljeđe i utopiju Novih tendencija. Prostorno mala, a sadržajem bogata i bogato razrađena izložba mlade autorice na dalekom Žitnjaku zorno ukazuju i da je arbitražno uslojavanje na centar, periferiju i marginu na svim svojim razinama civilizacijski u potpunosti nadvladano. Izložba je na uvidu do 23. listopada 2013.

Branko Franceschi, 2013.

____________________

Prošireni film i medijska istraživanja

At first I thought I could simply draw a line under he word medium, bury it like so much critical toxic waste, and walk away from it in a world of lexical freedom. “Medium” seemed too contaminated, too ideologically, too dogmatically, to discursively loaded.

  Rosalind Krauss: Voyage on the North Sea. Art in the Age of the Post-Medium Condition

Načine nadilaženja, interpretacije ili preoblikovanja filmskog medija u umjetničkoj praksi Ane Petrović možemo obuhvatiti terminom “parafilm”, koji se ponekad smatra kategorijom “proširenog filma”. Dok prošireni film upućuje na niz eksperimenata koji premještaju događaj projekcije sa konvencionalnog prikazivanja na jednome ekranu pribjegavajući multipliciranju ekrana i performansu, parafilm označava skup produkcija koje postupcima dubinske analize dispozitiva naglasak stavljaju na njegove materijalne, tehničke ili pak fenomenološke sastavnice: projektor, filmsku vrpcu, projiciranu svjetlost, vrijeme.

Za Hollisa Framptona  svaki je fenomen “parafilmski” čim mu je jedan element zajednički s filmom.  U tom smislu, izazovi  parafilma temelje se na mogućnostima propitivanja brojnih otklona od osnovnih filmskih elemenata.

Na istom tragu, kontekstualizirajući praksu Slobodana Šijana koja se formira  «oko filma»,  Dejan Sretenović govori o «razlaganju kinematografije na njezine konstitutivne elemente koji se osamostaljuju kao autohtona područja filmskog eksperimenta.”

“Parafilm identificira čitav spektar fenomena koje smatramo “filmskima”, ali koji nisu uključeni u tradicionalno definiran filmski materijal” – ističe Jonathan Walley u “The Material of Film and the Idea of Cinema”.  Walley parafilm dovodi u vezu s konceptualnom umjetnošću, a ta se veza ostvaruje kada se filmu pristupa kao “ideji”, a ne više kao tehničkoj aparaturi – odnosno dematerijalizirajući ga.

U okviru referencijalnog polja koje se formira radom Light Describing a Cone Anthonija McCalla, kojeg Walley ističe kao jedno od ključnih primjera koncepta parafilma i proširenog filma razvijaju se radovi Ane Petrović, formirajući se kao serija fotografija, fotosekcence, ili knjiga umjetnika / artist-book u strukturi flip booka (daumenkino). Oni su shvaćani kao prostor u kojemu se istražuju granice medija. Osim toga, video Non Visual Film Ane Petrović dovodi oblike medijskog  istraživanja do krajnjih konsekvenci podjednako, predmetnosti i recepcije, budući da se radi o filmu koji se gleda zatvorenih očiju, odnosno doživljava ne gledanjem. Ritmičnost svjetlosti i zvuka, eksperimenta na rubu apstrakcije, na tragu je povijesnih avangardnih eksperimenata, poput filma Arnulf Rainer Petera Kubelke.

Ana Petrović svojim radovima pristupa kao oblicima medijskih istraživanja, a  manifestiraju u različitim medijima i formatima. Radi se prije svega o interesu za  projekciju kao prostor percepcije i sredstvu koje proizvodi optičke senzacije. Stvarajući specifične uvjete i naprave za gledanje, Ana Petrović pažnju usmjerava prema promatraču kao ključnom elementu u procesu recepcije djela, preispitivanjem elastičnosti percepcije pojedinca i stvaranjem senzacija.

O radovima Ane Petrović, Branko Franceschi  tvrdi kako “označavaju multimedijalni postupak i napravu koje generiraju čaroliju opažaja projiciranog pokreta kao svjetlosnog traga. Iako su fascinacija filmom i fenomen tromosti oka na kojem je sazdana percepcija pokretnih slika očiti, vizualno istraživanje Ane Petrović u konačnici se referira i na optičku i geštalt umjetnost, odnosno, našu sposobnost da iz apstraktnih predložaka razvijamo narative, a možda čak i jasne mentalne predodžbe.”

U seriji fotografija Bez naslova, koja je strukturirana kao foto sekvenca, autorica bilježi prizor zrake svjetlosti iz projektora. Fotografija podjednako predstavlja minimalističku gestu i interes usmjeren na projekciju kao sredstvo reprodukcije filma. Istovremeno LIFRAM Daumenkino  (kino za palac) je artist book kojim autorica artikulira interes za pretpovijest pokretnih slika, a njezino “papirnato kino” inspirirano je upravo “tehnologijom” prvih pokretnih slika.

Ovakvim istraživačkim radovima umjetnica ulazi u prostore medijskog mišljenja i reprezentacije medija, odn. remedijacije, reprezentacije jednog medija drugim,  predstavljajući različite kinematičke eksperimente, afirmirajući jedno gotovo rubno umjetničko područje, ističući njegov istraživački potencijal. Na određen način uspostavlja kontinuitet interesa, povezujući prošlo i buduće, odmaknuti od normativne tehnologije filmske produkcije i reprodukcije, ovi radovi, služe se različitim istraživačkim pristupima, putem “naprava za gledanje”, medijima fotografije i videa, kako bi se referirali se na jezik i čaroliju filma. 

Branka Benčić, 2016.

Light Boom Box is a viewing device intended to guide through the story of abstract sounds, noises and light expressions. A board is mounted through the central part of the box, which expresses a clear position: get closer, because if you don’t, you can hardly see the whole picture on the monitor that is partially hidden by the board and the glasses. A game of hiding and revealing. However, looking through the glasses, the device takes away that inch of space that is otherwise in focus.

 

Science says the space we see clearly is no bigger than the thumb of an outstretched hand. This means we fill the rest of the space with foreknowledge and assumption, making a collage of the space around us, a colored film on the back of the inner projection screen. As a result, perception is a subjective experience.

 

In the Truman Show, the interviewer asks the producer: “Why do you think Truman never came close to discovering the true nature of his world?”

 

To which the producer replied: “We all accept the reality of the world with which we are presented.”

 

_________________________________

 

Ana Petrović’s LIFRAM in Gallery AŽ

Every now and then, an exhibition takes place whose potential motivates the art critic to reevaluate the hierarchy he uses to organize information on current phenomena in the field of his own work and expertise. As much as critics normally try to value art solely on the basis of its quality, it’s a fact of life that weariness and habits born of years of practice, or mere conformity based on results of so-called past work, gradually narrow down the focus of attention and activity to what we call a specific area of professional interest: one’s own generation, the local scene, personal preferences or, even more pragmatically, galleries nearby, in the city center.

As marginal as this lapidary list of reasons may seem from a value perspective, they are often decisive in whether one attends a particular exhibition or not. A systemic analysis of current fine arts presentation in the media would soon confirm the accuracy of these claims, revealing the generally difficult circumstances of introducing new artists and new art to a programmatically well-established and structured scene such as the one in Zagreb. Gallery AŽ, located in Ateliers Žitnjak on the outskirts of Zagreb’s eponymous industrial zone, is an exhibition space operating on the premise of systematically overcoming these practical obstacles, thanks to its manager Kata Mijatović who understands the importance of providing support to those artistic practices considered relevant. Such exhibition spaces have been a known global phenomenon since the 1960s. Professional realization of programs is made possible by the founders’ enthusiasm and, despite the proverbial semi-improvized conditions, they supplement their cultural and social function with informal gatherings of artists and professionals who use this opportunity to socialize, get up to date, and unwind.

In an exhibition titled “Lifram,” Gallery AŽ presents Ana Petrović – a young and relatively unknown artist from Osijek who has already affirmed herself on the local scene as a constructive driving force. At Osijek’s Academy of Arts where she currently works as an assistant, Ana Petrović completed her degree in multimedia in 2011. And not long after, she is introduced in Zagreb with an unusually mature, complex and well thought-out exhibition. The critic is quick to notice the author’s awareness of the need to gradually guide the visitor on a tactile and visual level towards a deeper experience and understanding of her multimedia exploration and elaboration of mechanisms of perceiving moving images. The artist quickly shifts this premise towards a more engaging and personal exploration of our cognitive capacity to generate mental images from reduced visual and auditory stimuli, based on the content stored therein by tradition, experience and education. Lifram is a compound of the words “light” and “frame,” coined by the author herself, judging by the accompanying introduction by Luka Kuveždić. It signifies the multimedia procedure and apparatus generating the magic of perception of projected movement as a trail of light. Although fascination with film is apparent, as is the phenomenon of persistence of vision as a basis for the perception of moving images, Ana Petrović’s visual exploration ultimately references optical and gestalt art, in other words, our ability to develop narratives, perhaps even clear mental images, based on abstract templates. Time, focus and a relaxed state are required to experience the exhibits, facilitating the emergence of inherently personal and hidden mental images on our inner projection screen.

The first exhibited piece, tautologically titled Lifram Daumenkino, includes three books placed on separate pedestals. Quick thumbing though creates a continued stroboscopic effect of a white geometric shape moving on a black surface. This well-known animation effect, which predated various technologies of moving images, introduces visitors to a repertoire of abstract visual matrices in which the artist will build complex installations to follow. Next, the series of photographs Lifram consists of snapshots, made from the sides of a movie theatre, of beams of light transferring the projection to a screen, thus creating in space, and in the ensuing photographs, abstract stripes of differing tone intensity. It is worth noting that these beams were captured during the projection of cult director Stanley Kubrick’s film Barry Lyndon – the only film in which scenes were filmed in candlelight, with no additional lighting. The exhibit Lifram Prosthesis (Proteza Lifram) is the first contraption at the exhibition to generate moving images. Conceived as a pair of glasses with MP3-powered video monitors in place of lenses, it projects complementary abstract animations for each eye. The end result is an amalgamated image created through the capacity and habit of our sensory apparatus to form a picture by merging information imparted by the left and right eye. Within the same section, a contraption called a Light Boom Box is installed, a device reminiscent of kinetoscopes and kinetographs, devices used in late 19th century, before the invention of the movie projector, to commercially exhibit moving images by viewing them through a specially designed peephole. This piece introduces the element of sound through bursting noises accompanying slower or faster changes or pulsations of light seen by the visitor through a peephole separating projections to left and right. Variations of these two abstract elements suffice to set in motion an associative sequence in our mind, along with visual memories ranging from sparklers and fireworks to explosions and war.

An installation titled Non Visual Film, although displayed second to last, was chronologically the first experiment undertaken by Ana Petrović in her study of the interaction of light and sound in generating mental images. Accompanied by sound emitted from headphones, the projection is observed on a computer screen with eyes firmly shut, which can be understood as another homage to Kubrick and his last film Eyes Wide Shut. The sequence of geometric shapes appearing on the screen, accompanied by ambient sound from headphones, generates amorphous shadows behind closed lids, creating in the observer’s mind a clear narrative of moving through an urban space. This procedure achieves its most elaborate incarnation in the final installation generically titled Lifram, recreating the experience of watching a film projection in a theatre. At the entrance, visitors are given a pair of frosted-glass eyeglasses used to transform abstract elements projected on a screen into diffuse moving blotches. Augmented by sounds echoing through the exhibition space, visitors develop strings of associations and mental images. This installation can be understood as a reaction to the current obsession with 3D movies, through which the entertainment industry aims to provide the audience with a richer experience, but in doing so renders them more passive. This contrasts with a reduced projection that our author uses to activate visitors’ mental faculties and encourage the creation of their own images.

At its core, Ana Petrović’s exhibition deals with the complex system of human perception, essential not only to the specifics of artistic creation, but also for the survival of humankind. The perceptual exercises she subjects us to, so to speak, promote the understanding that, alongside the physiological apparatus of light and sound reception, perception ultimately involves a rich vault of mental images, some archetypal and some experientially generated. Culturologically speaking, while providing a recap of the history of moving images and a subtle homage to one of the greatest cineastes of all time, the exhibition also relies on the legacy of optical art and minimalism, and with its assortment of unique contraptions evokes the theoretically remembered, but practically almost forgotten heritage and utopia of the manifestation Nove tendencije (New Tendencies). Spatially small, yet rich in substance and carefully elaborated, this young author’s exhibition in the remote Žitnjak plainly testifies that arbitrary distinctions of center, periphery and margin are now on all levels civilisationally overcome. The exhibition is open until 23 October 2013.

 

Branko Franceschi, 2013

____________________________________

 

Expanded cinema and media research

 

At first I thought I could simply draw a line under the word medium, bury it like so much critical toxic waste, and walk away from it in a world of lexical freedom. “Medium” seemed too contaminated, too ideologically, too dogmatically, too discursively loaded.

  Rosalind Krauss: Voyage on the North Sea. Art in the Age of the

Post-Medium Condition

 

Ways of transcending, interpreting, or transforming the film medium in the artistic practice of Ana Petrović can be subsumed under the term “paracinema,” which is sometimes considered a category of “expanded cinema.” While expanded cinema implies a series of experiments transferring the act of projection from conventional single-screen presentation to multi-screen presentation and performance art, paracinema denotes a set of productions employing procedures of deep analysis of the dispositif to highlight its material, technical or phenomenological components:  projector, film tape, projected light, time.

For Hollis Frampton, every phenomenon is “paracinematic” if it shares one element with cinema. With that in mind, the challenges of paracinema lie in possibilities of exploring various deviations from the main elements of film. On that note, in contextualizing Slobodan Šijan’s practice revolving “around film,” Dejan Sretenović writes about “deconstructing cinematography down to its constitutive elements, which become independent as autochtonous spheres of film experiment.”

“Paracinema identifies an array of phenomena that are considered ‘cinematic,’ but that are not embodied in the materials of film as traditionally defined” – Jonathan Walley points out in “The Material of Film and the Idea of Cinema.”  Walley recognizes a link between paracinema and conceptual art, occurring when film is approached as an “idea” and not so much as a technical apparatus – in other words, when it is dematerialized.

Ana Petrović’s works take their place within the frame of reference formed by the work Line Describing a Cone by Anthony McCall, recognized by Walley as one of the key examples of the concepts of paracinema and expanded cinema. Her works take shape as a series of photographs, a photosequence, or an artist-book in the form of flipbook (daumenkino). They are understood as spaces in which to explore the boundaries of media. Also, Ana Petrović’s video Non Visual Film brings forms of media research to their final consequences in terms of both substance and reception, given that this film is watched with the eyes closed, i.e. experienced by not seeing. The rhythmicality of light and sound, an experiment on the verge of abstraction, follows in the footsteps of historical avant-garde experiments, like the film Arnulf Rainer by Peter Kubelka.

Ana Petrović approaches her works as forms of media research manifesting in various media and formats. They reflect a predominant interest in projection as a space of perception and an instrument for producing optical sensations. In devising specific viewing conditions and contraptions, Ana Petrović shifts the attention towards the observer as the key element in the process of artistic reception, by exploring the elasticity of individual perception and creating sensations.

Branko Franceschi writes that the works of Ana Petrović “denote a multimedia process and contraption generating the magic of perception of projected movement as a trail of light. Despite the obvious fascination with film and the element of persistence of vision, which is the basis of perceiving moving images, the visual exploration of Ana Petrović also addresses optical and gestalt art, engaging our ability to use abstract templates to develop narratives, maybe even clear mental images.”

In the series of photographs Untitled, which is structured like a photo sequence, the author records an image of a ray of light coming out of the projector. The photograph is at once a minimalist gesture and an expression of interest in projection as a means of film reproduction. On a similar note, LIFRAM Daumenkino (cinema for the thumb) is an artist book in which the author articulates her interest in the prehistory of moving pictures, and her “paper cinema” was inspired by none other than the “technology” of the first moving pictures.

Through such experimental works, the artist enters spaces of media thinking and media representation, i.e. remediation, representing one medium through another, demonstrating different cinematic experiments, affirming an almost marginal artistic field, highlighting its experimental potential. In a certain way, she establishes a continuity of interests, connecting past and future. Removed from the normative technology of film production and reproduction, these works use various experimental approaches, by means of “viewing contraptions,” via photographic and video media, in order to refer to the language and magic of film.

Branka Benčić,  2016. 

[email protected]

©copyright 2020 ana petrović