Ana Petrović

visual artist

Daumenkino
15 x 11 x 2 cm, marker pen on paper, 2011

Daumenkino 
15 x 11 x 2 cm, marker na papiru, 2011.

Radovi Ane Petrović iz ciklusa LIFRAM izvedeni su u različitim medijima (video, instalacija, fotografija, crtež), bolje rečeno na granicama tih medija, posjeduju izraženu svijest o mediju u kojemu su izvedeni, a u svim radovima autorica se bavi – što čini iz različitih medija i sredstvima tih medija – propitivanjem medija filma i uopće ulogom svjetlosti u njima.

   Možda bi u pristupu ciklusu radova LIFRAM najuputnije bilo početi s objašnjavanjem nadnaslova koji ih okuplja i određuje. Kovanica ”LIFRAM” nastala je kraćenjem engleskih riječi ”light” (svjetlo) i ”frame” (pojedina sličica unutar filma). Enciklopedijska natuknica takvu sličicu definira kao pojedinačnu statičnu sliku ”u nizu isto takvih, od kojih se sastoji filmska vrpca, odnosno projicirani film”. U Filmskom leksikonu dalje se objašnjava: ”Osobitim redanjem takvih sličica dobiva se prividni pokret, odnosno efekt filmske projekcije.” Pokušamo li odrediti opće osobine izloženih radova (Non Visual Film, LIFRAM1, serija fotografija Bez naslova, LIFRAM Daumenkino) uviđamo da su one (uz usredištenost svih radova na propitivanje medija filma): reducirana i jasno određena metoda, dosljedna primjena takve metode, ponavljajuća struktura i minimalistička estetika.

   Usredotočit ću se u tekstu na posljednje radove iz gornjega niza. Serija fotografija Bez naslova sastoji se od pet fotografija svjetlosti projektora tijekom prikazivanja filma. Svih pet fotografija svjetla projektora snimljeno je na jednak način: projektor i projekcijska ploha nalaze se izvan vidnog polja, promatračka udaljenost i (vodoravni) rakurs identični su. Kao zanimljivost navodim podatak da je film projiciran za vrijeme fotografiranja znamenito ostvarenje Stanleya Kubricka Barry Lyndon iz 1975. godine. No, motiv fotografija je isključivo svjetlost kao gradivna tvar filma. Time je jedna pojava, koja nam tipično ne privlači pažnju, koja je za projekcije filma negdje u pozadini naše pažnje, dovedena u središte zanimanja, odnosno učinjena jedinom i središnjom kako bi se uočilo njeno autonomno postojanje. Nestalne i u drugim okolnostima teško uhvatljive zrake svjetlosti na pet fotografija, snimljenih u zamračenoj sobi, postaju dostupne pogledu u pojedinim trenucima svoje fluktuacije, zadobivajući navlastite vizualne kvalitete. Tako sama svjetlost, odnosno njeno rasprostiranje između projektora i projekcijske plohe, postaje sadržajem slike, te promatramo, zbog serijalnosti fotografija, mijene njenih oblika i boja, ovisno o različitim scenama iz filma. Impuls za fokusiranje na svjetlost projektora mogli bi biti radovi britansko-američkoga umjetnika Anthonyja McCalla, koji se bavi istraživanjima skulpturalnosti svjetla u vremenu, koristeći projektore u zamračenim ambijentima, počevši od prve takve instalacije Line Describing a Cone iz 1973. godine. Ipak, uz približavanje radovima spomenutog prethodnika na ovim (djelomice različitim) načelima, istraživanja prirode filmske slike Ane Petrović u ciklusu LIFRAM, izvorna su i kreću se u drugim smjerovima.   

   Serija radova LIFRAM Daumenkino polazi od otkrića koje pripada pretpovijesti filma, dakle vremenu nepostojanja filma. Njemačka riječ ”Daumenkino” ne posjeduje ekvivalent u hrvatskom jeziku, a njen doslovan prijevod bio bi ”kino za palac” ili ”palčano kino”. Serija radova LIFRAM Daumenkino izvedena je u formi jednostavnih malih knjižica, na čijim se stranicama nalaze crteži, napravljeni u malim pomacima, i  čijim se brzim prelistavanjem stvara iluzija pokreta, odnosno ostvaruje animirana sekvenca. Mnogima su takve knjižice poznate kao igračka iz djetinjstva, no ono što razlikuje tri izložene knjižice Ane Petrović od onih kakve poznajemo je da u njima nećemo naći neke pokretne figure; naime, ”glavni lik” u njima je svjetlost. Na stranicama se nalaze reducirani crno-bijeli geometrijski crteži markerom i korektorom, čijim se uzastopnim varijacijama simuliraju različiti svjetlosni efekti. Svaka od tri knjižice izložena je bez naslova, a vizualni fenomeni koje u njima pratimo su efekt isključivanja televizora kako se pokazuje na ekranu, prolazak farova automobila iz suprotnog smjera na neosvijetljenoj cesti… Otkrivanje sadržaja treće knjižice iz serije ostavljam posjetitelju. Izložene na postamentima uz napomenu posjetiteljima da prelistaju stranice, knjižice pozivaju da ih se uzme u ruke, da ih se osjeti pod prstima, da ih se pregledava prema vlastitoj volji i na individualan način.

                                                                                                                            Luka Kuveždić, 2013.

________________________________

LIFRAM Ane Petrović u Galeriji AŽ

Svako toliko dogodi se izložba čiji potencijal potakne likovnog kritičara da preispita hijerarhiju po kojoj strukturira informacije o kurentnim pojavama na području vlastite ekspertize i djelovanja. Ma koliko se kritičari inače trudili kriterije vrednovanja primjenjivati isključivo po ključu kvalitete umjetničkog rada, životna je istina da zamor i navike razvijene dugogodišnjom praksom ili tek puki konformizam zasnovan na rezultatima tzv. minulog rada, postupno sužavaju područje pažnje i aktivnosti na ono što nazivamo užim područjem profesionalnog interesa: vlastitu generaciju, lokalnu scenu, osobne preference ili, čak pragmatičnije, izložbene prostore koji su pri ruci, odnosno, u centru. Ma koliko su za ovu priliku lapidarno pobrojani za vrijednosnu prosudbu marginalni, ali za odlazak ili neodlazak na pojedinu izložbu praktično presudni razlozi, sustavna analiza medijske prezentacije likovne ponude brzo bi pokazala točnost ovih tvrdnji koje nas upućuju na generalno teške okolnosti predstavljanja novih umjetnika ili nove umjetnosti na područje jedne programski uhodane i strukturirane sredine poput one zagrebačke. Galerija AŽ smještena u Atelijerima Žitnjak na rubu zagrebačke istoimene industrijske zone, izložbeni je prostor koji sustavno djeluje savladavajući navedene praktične prepreke, a zahvaljujući svojoj voditeljici Kati Mijatović koja razumije koliko je važna umjetnička podrška  onoj umjetničkoj praksi koju smatraju relevantnom. Ovakvi izložbeni prostori poznati su globalni fenomen još od šezdesetih godina. Profesionalnu realizaciju programa provode zahvaljujući entuzijazmu osnivača i, unatoč poslovično poluimproviziranim uvjetima, svoju kulturnu i društvenu funkciju nadograđuju neprotokolarnim okupljanjem mahom umjetničke i stručne publike koja se na ugodan način druži, informira i regenerira.

Izložbom Lifram Galerija AŽ predstavlja nam Anu Petrović – mladu i relativno nepoznatu umjetnicu iz Osijeka koja se na lokalnoj sceni već afirmirala kao pokretačka i konstruktivna nova snaga. Na osječkoj Likovnoj akademiji gdje danas radi kao asistentica, Ana Petrović diplomirala je 2011. godine na smjeru multimedije, a u Zagrebu nam se već predstavlja nesvakidašnje zrelom, kompleksnom i promišljenom izložbom. Pažnju kritičara od prve plijeni očita svijest autorice da posjetitelja od samog ulaska u galeriju treba na taktilnoj i vizualnoj razini doživljaja postupno uvoditi u što dublje iskustvo i razumijevanje njenog multimedijalnog istraživanja i elaboriranja mehanizama percepcije pokretnih slika. Ovo polazište umjetnica će brzo usmjeriti prema zanimljivijem i osobnijem promišljanju sposobnosti našeg spoznajnog aparata da generira mentalne predodžbe iz reduciranih vizualnih i zvučnih podražaja, dakako suobrazno sadržaju kojeg su u njega pohranili nasljeđe, iskustvo i obrazovanje. Lifram je kovanica engleskih riječi ‘light‘ (svjetlost) i ‘frame‘ (kadar) koju je, kako sam po predgovoru Luke Kuvadžića razumio, smislila sama autorica, a označava multimedijalni postupak i napravu koji generiraju čaroliju opažaja projiciranog pokreta kao svjetlosnog traga. Iako su fascinacija filmom i fenomen tromosti oka na kojem je sazdana percepcija pokretnih slika očiti, vizualno istraživanje Ane Petrović u konačnici se referira i na optičku i geštalt umjetnost, odnosno, našu sposobnost da iz apstraktnih predložaka razvijamo narative, a možda čak i jasne mentalne predodžbe.  Doživljaj izloženih radova zahtijeva vrijeme, koncentraciju i opuštenost kako bi posjetitelji na zaslonu svijesti kao unutrašnjem projekcijskom platnu pospješili pojavljivanje u suštini osobnih i zapretenih mentalnih predodžbi.

Prvi rad u postavu pod tautološkim nazivom Lifram Daumenkino, objedinjuje tri knjižice smještene na zasebne postamente.  Brzim listanjem preko palca stvara se kontinuirani stroboskopski efekt pokreta bijelog geometrijskog lika otisnutog na crnoj pozadini. Ovaj opće poznati efekt animacije koji je prethodio različitim tehnologijama pokretne slike, posjetitelje uvodi u repertoar apstraktnih vizualnih matrica na kojima će umjetnica graditi složene instalacije koje slijede. Serija fotografija Lifram koja slijedi, predstavlja snimke napravljene s bokova kinodvorane na snopove svjetlosti koji projekciju prenose na filmsko platno stvarajući u prostoru, odnosno, na fotografijama apstraktne pruge različitog intenziteta tona. Nije nevažan podatak da su ove zrake snimljene na projekciji filma Barry Lyndon kultnog redatelja Stanleya Kubricka, jedinog filma u kojima su prizori pod svjetlošću svijeća snimani bez upotrebe dodatne rasvjete. Rad Proteza Lifram prvi je stroj na izložbi koji generira pokretne slike. Izveden je u formi naočala koje umjesto stakala imaju ugrađene video monitore pogonjene MP3 uređajima sa komplementarnim apstraktnim animacijama za svako oko. Krajnji rezultat je amalgamirana slika nastala sposobnošću i navikom našeg perceptivnog aparata da sliku stvara spajajući podatke posredovane lijevim i desnim okom. U istom odjeljku izložbe postavljen je Light Boom Box, uređaj pomalo nalik na kinetoskope i kinetografe, naprave kojima su krajem 19. stoljeća, prije izuma dvoranske projekcije, na komercijalnoj osnovi prikazivane pokretne slike pogledom kroz posebno izrađen vizir. Ovaj rad unosi element zvuka kroz šumove rasprskavanja koje prate brže i sporije izmjene ili pulsiranje svjetla što posjetitelj vidi kroz staklo vizira koji dijeli projekcije na lijevu i desnu. Varijacije ova dva apstraktna elementa dovoljna su da u našoj svijesti uz amalgamiranu sliku pokrenu asocijativni slijed i vizualne uspomene koje variraju od prskalica i vatrometa do eksplozija i rata.

Instalacija pod nazivom Non Visual Film iako postavljen kao pretposljednji, kronološki je prvi rad kojeg je Ana Petrović izvela u sklopu svog istraživanja odnosa svjetlosti i zvuka u generiranju mentalnih predodžbi. Projekcija se uza zvuk sa slušalica „promatra“ čvrsto zatvorenih očiju na zaslonu kompjutora, što se može razumjeti kao još jedna posveta Kubricku i njegovom posljednjem filmu Oči širom zatvorene. Slijed geometrijskih likova koji promiču zaslonom, iza zatvorenih kapaka stvara amorfne sjene koje uz ambijentalni zvuk u slušalicama u svijesti promatrača stvaraju jasnu naraciju o kretanju po urbanom prostoru. Svoju najrazrađeniju formu ovaj će postupak doživjeti u finalnoj instalaciji generičkog naziva Lifram kojom se rekreira doživljaj gledanja filmske projekcije u kino dvorani. Na pultu pored ulaza posjetitelji preuzimaju naočale sa mliječnim staklima koje služe za transformaciju apstraktnih elemenata projiciranih na platno u difuzne mrlje u pokretu. U sinergiji sa šûmom koji odjekuje u prostoru projekcije, u nama se razvijaju asocijativni nizovi i mentalne predodžbe. Ova instalacija može se shvatiti i kao reakcija na kurentnu opsesiju 3D filmovima kojima industrija zabave u težnji da ponudi što obuhvatniji doživljaj prizora dodatno pasivizira publiku, za razliku od reducirane projekcije kojom naša autorica aktivira mentalni sklop posjetitelja i potiče stvaranje njihovih vlastitih prizora.

U svojoj suštini izložba Ane Petrović bavi se složenim sustavom ljudske percepcije koji je esencijalan ne samo za specifičnosti umjetničkog stvaralaštva, već i za održanje ljudske vrste uopće. Svojevrsne vježbe iz percepcije u koje nas uvodi podupiru shvaćanje kako uz fiziološki aparat registriranja svjetlosti i zvuka, percepcija u svoju finalnu jednadžbu uključuje bogatu riznicu kako arhetipskih, tako i iskustvom generiranih mentalnih slika. U svojoj kulturološkoj dimenziji izložba se uz malu rekapitulaciju povijesti tehnologije pokretnih slika i suptilnu posvetu jednom od najvećih sineasta svih vremena, jednakomjerno oslanja na iskustva optičke umjetnosti i minimalizma, a svojim repertoarom specifičnih strojeva i na danas, za razliku od teorije, u praksi gotovo zaboravljeno nasljeđe i utopiju Novih tendencija. Prostorno mala, a sadržajem bogata i bogato razrađena izložba mlade autorice na dalekom Žitnjaku zorno ukazuju i da je arbitražno uslojavanje na centar, periferiju i marginu na svim svojim razinama civilizacijski u potpunosti nadvladano. Izložba je na uvidu do 23. listopada 2013.

                                                                                                                     Branko Franceschi, 2013.

The works of Ana Petrović from the cycle LIFRAM are performed in various media (video, installation, photography, drawing), or rather on the borders of this media, they possess expressed awareness about media in which they are performed, and in all works the author deals with – doing it form different media and means of that media – questioning of film media and generally, the role of the light in them.

In approach to the cycle of works LIFRAM perhaps it would be the most meaningfully to begin with the explanation of the headline which gathers and defines them. The compound “LIFRAM” originated by shortening the English words “light” and “frame”. Encyclopaedic footnote defines frame as a single static image “in the sequence of the same kind, from which the film tape, respectively projected film, is made of.” The Film Lexicon explains further: “Particular stringing of those images results with illusory movement, respectively the effect of the film projection.” If we try to define general characteristics of the works exhibited (Non Visual Film, LIFRAM1, the series of the photos Without Title, LIFRAM Daumenkino) we see that they are (with centeredness of all works on the questioning of the film media): reduced and clearly defined method, consistent application of that method, the repeating structure and minimalist aesthetics.

   In the text, I will focus on the last works from the upper line. The series of the photos Without Title consists of five photos of the projector light during film projection. All five photos of the projector light were filmed in the same way: the projector and the projection surface are outside visible field, observer’s distance and (horizontal) camera angle are identical. As an interesting thing, I will say that the film was projected at the time of photographing of famous work of Stanley Kubrick Barry Lyndon from 1975. But the motive of the photos is exclusively the light as a structural material of the film. So this phenomenon, which typically doesn’t attracts attention, which is somewhere in the background of our attention during film projection, is brought to the focus of interest, respectively made the only and central, so that its autonomous existence is noticed. Inconsistently and in other circumstances hardly intractable beams of light on the five photos, taken in dark room, become accessible to the view in some moments of its fluctuation, getting its own visual qualities. So light itself, respectively its spreading between projector and projection surface, becomes the content of the picture, so we see, because of the seriality of the photos, changes of its forms and colours, depending on various scenes from the film. The impulses for focusing on the light of projector could be the works of the British-American artist Anthony McCall, who does the researches of sculpturality of light in time, using projectors in dark environments, starting from the first installation of the kind Line Describing a Cone from 1973. Though, with approaching to the works of the mentioned predecessor on this (partially different) principles, researches of the nature of film images by Ana Petrović in the cycle LIFRAM, are originally and moving in other ways.

Series of works LIFRAM Daumenkino starts from discovery which belongs to the film prehistory, therefore to the time of film nonexistence. German word “Daumenkino” doesn’t have equivalent in Croatian language, and its literary translation would be “movie for a thumb” or “thumb movie”. Series of works LIFRAM Daumenkino is performed in the form of simple little booklets, with drawings on their pages, made in little shifts, which make an illusion of movement when we quickly leaf through them, respectively an animated sequence is made. Many know such booklets as a toy from childhood, but what makes difference from three exhibited booklets of Ana Petrović to the ones we khow is that we will not find some moving figures; namely, „main character“ in them is a light. There are reduced black and white geometric drawings made with marker and corrector on the pages, whose repeatedly variations simulate different light effects. Each one of the three booklets is exhibited without the title, and visual phenomena which we follow in them are the effect of turning off the TV as it shows on the screen, cars headlights passing from the opposite direction on the unlighted road…I leave the detection of the content  of the third booklet from the series to the visitor. Exhibited on the pedestal with remark to the visitors to leaf through the pages, the booklets invite to be taken into hands, to be felt under the fingers, to be viewed according to own wish and in individual way.

                                                                                                                             Luka Kuveždić, 2013

___________________________________________________

Ana Petrović’s LIFRAM in Gallery AŽ

Every now and then, an exhibition takes place whose potential motivates the art critic to reevaluate the hierarchy he uses to organize information on current phenomena in the field of his own work and expertise. As much as critics normally try to value art solely on the basis of its quality, it’s a fact of life that weariness and habits born of years of practice, or mere conformity based on results of so-called past work, gradually narrow down the focus of attention and activity to what we call a specific area of professional interest: one’s own generation, the local scene, personal preferences or, even more pragmatically, galleries nearby, in the city center.

As marginal as this lapidary list of reasons may seem from a value perspective, they are often decisive in whether one attends a particular exhibition or not. A systemic analysis of current fine arts presentation in the media would soon confirm the accuracy of these claims, revealing the generally difficult circumstances of introducing new artists and new art to a programmatically well-established and structured scene such as the one in Zagreb. Gallery AŽ, located in Ateliers Žitnjak on the outskirts of Zagreb’s eponymous industrial zone, is an exhibition space operating on the premise of systematically overcoming these practical obstacles, thanks to its manager Kata Mijatović who understands the importance of providing support to those artistic practices considered relevant. Such exhibition spaces have been a known global phenomenon since the 1960s. Professional realization of programs is made possible by the founders’ enthusiasm and, despite the proverbial semi-improvized conditions, they supplement their cultural and social function with informal gatherings of artists and professionals who use this opportunity to socialize, get up to date, and unwind.

In an exhibition titled “Lifram,” Gallery AŽ presents Ana Petrović – a young and relatively unknown artist from Osijek who has already affirmed herself on the local scene as a constructive driving force. At Osijek’s Academy of Arts where she currently works as an assistant, Ana Petrović completed her degree in multimedia in 2011. And not long after, she is introduced in Zagreb with an unusually mature, complex and well thought-out exhibition. The critic is quick to notice the author’s awareness of the need to gradually guide the visitor on a tactile and visual level towards a deeper experience and understanding of her multimedia exploration and elaboration of mechanisms of perceiving moving images. The artist quickly shifts this premise towards a more engaging and personal exploration of our cognitive capacity to generate mental images from reduced visual and auditory stimuli, based on the content stored therein by tradition, experience and education. Lifram is a compound of the words “light” and “frame,” coined by the author herself, judging by the accompanying introduction by Luka Kuveždić. It signifies the multimedia procedure and apparatus generating the magic of perception of projected movement as a trail of light. Although fascination with film is apparent, as is the phenomenon of persistence of vision as a basis for the perception of moving images, Ana Petrović’s visual exploration ultimately references optical and gestalt art, in other words, our ability to develop narratives, perhaps even clear mental images, based on abstract templates. Time, focus and a relaxed state are required to experience the exhibits, facilitating the emergence of inherently personal and hidden mental images on our inner projection screen.

The first exhibited piece, tautologically titled Lifram Daumenkino, includes three books placed on separate pedestals. Quick thumbing though creates a continued stroboscopic effect of a white geometric shape moving on a black surface. This well-known animation effect, which predated various technologies of moving images, introduces visitors to a repertoire of abstract visual matrices in which the artist will build complex installations to follow. Next, the series of photographs Lifram consists of snapshots, made from the sides of a movie theatre, of beams of light transferring the projection to a screen, thus creating in space, and in the ensuing photographs, abstract stripes of differing tone intensity. It is worth noting that these beams were captured during the projection of cult director Stanley Kubrick’s film Barry Lyndon – the only film in which scenes were filmed in candlelight, with no additional lighting. The exhibit Lifram Prosthesis (Proteza Lifram) is the first contraption at the exhibition to generate moving images. Conceived as a pair of glasses with MP3-powered video monitors in place of lenses, it projects complementary abstract animations for each eye. The end result is an amalgamated image created through the capacity and habit of our sensory apparatus to form a picture by merging information imparted by the left and right eye. Within the same section, a contraption called a Light Boom Box is installed, a device reminiscent of kinetoscopes and kinetographs, devices used in late 19th century, before the invention of the movie projector, to commercially exhibit moving images by viewing them through a specially designed peephole. This piece introduces the element of sound through bursting noises accompanying slower or faster changes or pulsations of light seen by the visitor through a peephole separating projections to left and right. Variations of these two abstract elements suffice to set in motion an associative sequence in our mind, along with visual memories ranging from sparklers and fireworks to explosions and war.

An installation titled Non Visual Film, although displayed second to last, was chronologically the first experiment undertaken by Ana Petrović in her study of the interaction of light and sound in generating mental images. Accompanied by sound emitted from headphones, the projection is observed on a computer screen with eyes firmly shut, which can be understood as another homage to Kubrick and his last film Eyes Wide Shut. The sequence of geometric shapes appearing on the screen, accompanied by ambient sound from headphones, generates amorphous shadows behind closed lids, creating in the observer’s mind a clear narrative of moving through an urban space. This procedure achieves its most elaborate incarnation in the final installation generically titled Lifram, recreating the experience of watching a film projection in a theatre. At the entrance, visitors are given a pair of frosted-glass eyeglasses used to transform abstract elements projected on a screen into diffuse moving blotches. Augmented by sounds echoing through the exhibition space, visitors develop strings of associations and mental images. This installation can be understood as a reaction to the current obsession with 3D movies, through which the entertainment industry aims to provide the audience with a richer experience, but in doing so renders them more passive. This contrasts with a reduced projection that our author uses to activate visitors’ mental faculties and encourage the creation of their own images.

At its core, Ana Petrović’s exhibition deals with the complex system of human perception, essential not only to the specifics of artistic creation, but also for the survival of humankind. The perceptual exercises she subjects us to, so to speak, promote the understanding that, alongside the physiological apparatus of light and sound reception, perception ultimately involves a rich vault of mental images, some archetypal and some experientially generated. Culturologically speaking, while providing a recap of the history of moving images and a subtle homage to one of the greatest cineastes of all time, the exhibition also relies on the legacy of optical art and minimalism, and with its assortment of unique contraptions evokes the theoretically remembered, but practically almost forgotten heritage and utopia of the manifestation Nove tendencije (New Tendencies). Spatially small, yet rich in substance and carefully elaborated, this young author’s exhibition in the remote Žitnjak plainly testifies that arbitrary distinctions of center, periphery and margin are now on all levels civilisationally overcome. The exhibition is open until 23 October 2013.

 

Branko Franceschi, 2013

[email protected].com

©copyright 2020 ana petrović