Ana Petrović
visual artist
Thought Gives Nothingness a Form
dimensions variable (7 x 3,30 m, 2 x 3 m), chalk / charcoal, HD video (4 frame / 21 frame), 2014, 2016
Misao ništavilu daje formu
dimenzije promjenjive (7 x 3,30 m, 2 x 3 m), kreda/ugljen, HD video (4 frame / 21 frame), 2014., 2016.
______________
Balon s Rupom
U polumraku galerijskog prostora na šest bijelih postamenata izloženo je šest crnih knjiga. Svaka od njih osvijetljena je malom crnom svjetiljkom spuštenom sa stropa. Ambijent stoga pomalo podsjeća i na stilizaciju ideje neke drevne knjižnice. S obzirom da ulasku u galerijski prostor prethodi prolazak kroz hodnik u kojem dominira crni zid po kojem su bijelim, gotovo kaligafskim rukopisom kredom ispisane rečenice, logično je pretpostaviti kako će se ta najava na neki način razvijati i u izloženim knjigama. Tim više što je sadržaj bijelih rečenica posve općenite, gotovo univerzalne prirode i na metafizički se način poigrava s elementarnim pojmovima: nešto i ništa. Na sredini crnog zida, između bijelih redova filozofske rasprave što ju autorica manifestno objavljuje nalazi se plazma na kojoj se, poput mantre, dakako, bijelim slovima na crnoj podlozi, ponavlja uvijek ista riječ: Sada. Ritam izmjene je pravilan i prilično učestao, sekvence koje se vrte u loop-u traju jednu sekundu. U jednoj se četvrtini te sekunde pojavljuje riječ, a u ostale tri je crni ekran, što na neki način prevodi problematiku nečega i ničega u dimenziju vremena. Reklo bi se: tri naprama jedan za ništa. Takav tretman prolaznosti istodobno i karikaturalno naglašava činjenicu prezenta kroz kojeg upravo prolijećemo, taj je trenutak raščlanjen na sastavne dijelove, pomičemo li se uopće ili smo vječno zaustavljeni u tom istom ‘sada’ u kojem ne možemo niti primijetiti elemente njega samog u kojima ga i nema. Čak se, dakle, i to ‘nešto’ sastoji od tri ničega i jednog nečega. Duhovitim prijevodom binarna koda na apstrakciju fenomena vremena što ju je Zenon ustanovio na primjeru strelice koja se, iako u svakom trenutku zapravo stoji, u konačnici ipak pomiče, odnosno leti, autorica ilustrira mogućnost primjene tog koda odnosno dešifriranja po navedenom obrascu istovjetno neuhvatljivog fenomena postojanja. Ali postojanja u smislu pojma ili prijevoda tog pojma, polazeći od nepobitne činjenice da ništa zapravo ne postoji. Jer napisana riječ – ništa, već jest nešto.
Uvodno tematiziranje elementarna pojma da ili ne, jest ili nije, pri čemu se ustanovljava kako sve zapravo jest jer na toj razini diskusije upitnost negacije već postaje i afirmacija negacije, nastavlja se i u izloženim knjigama. U njima, međutim, više nema nikakva teksta, otvorimo li bilo koju na bilo kojoj stranici, zateknemo apstraktne crne i bijele površine. No, upozorenje na postamentu upućuje na listanje knjige kao što se lista blokić koji tim listanjem proizvodi iluziju pomicanja sadržaja nalik crtanom filmu. Slijedeći uputstvo, uzimamo knjižni blok i puštamo listove da nam klize prstima, a apstraktni se prikazi pojavljuju, oblikuju i nestaju. Stranice se postupno pune ili prazne, na šest je knjiga predstavljeno šest različitih načela grafički ili geometrijski strukturiranih čiju konačnu ideju dobivamo tek listanjem. Pritom se pojavljuje pitanje što podrazumijevamo pod punim a što pod praznim? U slikarskom bi pojmovniku bijela bila zbroj svih boja, a crna nepostojanje niti jedne. S druge strane, u nekakvom doživljajnom smislu, bijela je početak, dakle, nepostojanje sadržaja, a crna završetak zato što je do crne moguće doći prebojavanjem bijele. Dakako, u pitanju je papir a ne svemir. Listanje proizvodi promjenu, postupan prelazak, no zaustavljajući se, otkrivamo u crnoj plohi potez flomastera, sve su crnine učinjene rukom. Ipak je, znači, crno puno a bijelo prazno. Ta nam informacija, međutim, ne znači puno, bez obzira na preciznu formu tih prikaza, na postupnost ili crtački riješenu zakonitost promjene odnosno varijacije u kojima možda i možemo naslutiti ili maštom asocirati ipak ambijentalni kontekst više negoli prepoznatljivo obličje, i dalje se temeljno propituje da ili ne, nešto ili ništa.
Zabavljenost promijenjivošću oblika trenutna je, to ostaju crne knjige crnobijela sadržaja na bijelim postamentima. Promatramo li likovnu komponentu, s obzirom da se nalazimo u galeriji, ona je svedena na, reklo bi se, nerazgradive elemente zadržavajući vizualan sadržaj – na crne i bijele plohe, točnije na crni upliv u početnim bjelinama. Eliminirane su boje, prepoznatljivost oblika, čak je i iz definiranih struktura isključena bilo kakva mogućnost komunikacije sa sadržajem po bilo kojoj osnovi. Preostala je samo jedna tema: odnos prisutnosti i odsutnosti, nečega i ničega.
Uzmemo li knjigu kao činjenicu s njenim uobičajenim konotacijama, na konceptualnoj je razini također moguća istovjetna usporedba s izlošcima: kao i u klasičnoj knjizi, crno je na bijelom, krećemo li se knjigom, događa se razvoj, tkivo teksta na bilo kakav način izgrađuje liniju pripovijedanja. Ove knjige također moramo listati ne bismo li dobili sliku, jedna stranica nije dovoljna, one su u odnosu jedna prema drugoj, prizori se polako ali neprestano mijenjaju, izgrađuju, nastaju ili nestaju. Prisustvo nečega jest ovdje ali se konkretizira izostankom sadržajna atributa tog prisustva.
S druge se strane ne može reći da nema sadržaja kad je on, u izložbenoj cjelini, jasno najavljen manifestnim rečenicama na ulazu, te dosljedno sproveden rješavanjem i ulogom pojedinih radova pa čak i na razini izgradbenih etapa elemenata tih radova.
Taj je sadržaj simbolično najavljen i naslovom: «Balon s rupom». Formalno gledajući, balon je balon i prije nego li ga se ispunilo zrakom ili bilo kojim drugim plinom. On će to biti i nakon pražnjenja, no njegova temeljna namjena jest ispunjenost, to je ono što ga u našim svijestima čini balonom. Kad se kaže ‘ispuhani balon’, to je nekakvo postfestumsko stanje što, istina, neminovno nastupa, no tek nakon njegove realizacije. Balon s rupom isključuje ostvarenje, nije ga ni bilo niti ga može biti.
Tako je i taj ‘sada’ prošao u djeliću sekunde, i novi je već došao i ponovo prošao. Kada je on zapravo tu? Kad se konkretizirao?
Sadržaj knjiga na isti je način fluidan, listanjem dobivamo informaciju o njegovom postojanju koje se ograničava tek na informaciju o tom postojanju prispodobljenu isključivo aktom samog listanja, čime se ponavlja osnovno pitanje: nešto ili ništa? Ili još: kada?, čime?, zapravo što? A odgovor je: upravo to, baratanje time, tim nepostojanim odrednicama, naglašavanje nemogućnosti određenja.
Balon s rupom i jest i nije balon. Sada jest i nije sada. I ništa je nešto jer se ništa može jedino nečime izraziti.
Autoričino propitivanje razlikovanja pojmovnog i suštinskog raznim pojavnostima tog pitanja stoga ne vrednujemo uz pomoć kriterija primijenjenih na razložnost predloženih odgovora na to apstraktno pitanje (odnosno izostancima tih odgovora), nego vrednujemo pronalazak oblika predočenja ili materijalizacija koje otvaraju prostor predstavljanja ili ustanovljavanja ne/prisutnosti te aspurdne teme.
Boris Greiner, 2014.
____________________
Na putu prema NIŠTA
Prije nego li se uđe na poprište izložbenoga događanja, može se pročitati autoričin tekst o ništavilu. Niz je to samostalno živućih rečenica, od kojih svaka može postojati sama za sebe, a isto tako izuzimanjem jedne (ili više njih) ne remeti se [osnovni] smisao teksta. Može li se onda uopće govoriti o postojanju koherentnosti unutar teksta koji posjetitelj može pročitati? Može, naravno, ali samo ako se tu koherentnost shvati kao fragmentaran refleksivni odraz tradicijskoga nasljeđa romana struje svijesti. Prva rečenica zorno pokazuje kako se problematikom ništavila na misaonome planu gotovo nemoguće baviti: „Stanje apsolutne, bezizražajne ništavnosti je besadržajno.“ Čovjeku je mnogo lakše misliti u slikama te mu besadržajnost ništavila upravo uskraćuje tu mogućnost. Ima čovjek, međutim, sposobnost kretati se i na području čisto pojmovnoga sustava što dokazuju matematika, logika, filozofija… Prošlo je stoljeće pokazalo da se likovne i vizualne umjetnosti ne moraju nužno oslanjati na slikovnu komponentu, nego to može biti slovo, izjava, tekst.
Problematičnost govora o ništavilu, o onome Ništa, stavlja pred nas i prvotniji problem – kako možemo misliti ništavilo jer govoriti o nečemu ne možemo bez da o tome prethodno ne promislimo (a u najboljemu slučaju da to i shvatimo, razumijemo). Ne preostaje nam, dakle, drugo nego poći od metode negacije.
Što je prazna čaša? Čaša u kojoj se NE nalazi NIŠTA.
Što je prazan list? List na kojemu NIŠTA NIJE napisano, nacrtano…
Što je prazan balon za napuhavanje? Balon u kojemu se NE nalazi ZRAK ili neki drugi plin.
Što je prazan prostor? Prostor u kojemu se NE nalazi NIŠTA?
(…)
Što je NIŠTA? NIŠTA je NEŠTO što… (ovdje nam već to NEŠTO stvara problem na jezičnoj razini jer NIŠTA ne može biti objašnjeno pomoću onoga NEŠTO)
Gore ispisani primjeri pokazuju da se o ništavilu afirmativnim iskazima ne može ništa reći. Slično je to problemu s kojim se susreo Pseudo – Dionizije Areopagit kada je pokušao govoriti o Bogu. Ništavilo, dakle, može biti tek [ontološki (i)relevantna]misaona konstrukcija do koje dolazimo odstranjivanjem elemenata iz onoga NEŠTO što nas okružuje (primjerice svijeta). Kako se prema ništavilu krećemo „odstranjivanjem elemenata iz onoga NEŠTO“, svjesni smo da je hod prema ništavilu svojevrsni proces.
Knjige koje izlaže Ana Petrović nesumnjivo su povezane s procesom, trajanjem, jer je njihovo listanje moguće izvesti samo uodređenome vremenskom intervalu.Koloristička je vrijednost izložaka svjesno minimalizirana pa se može reći da su knjige koloristički ogoljene. Štoviše, ako se govori o kromatici, ona ne samo da je minimalizirana, nego uopće ne postoji jer autorica koristi svega dvije (ne)boje – crnu i bijelu. Vratio bih se sada samo malo na idejno polazište ovih radova, točnije knjiga. Autoričin je cilj, kako sam rekao, propitivati ništavilo i njegovu razliku spram nečega postojećeg. Pitanje je to čisto metafizičke prirode. Na vizualnoj se strani metafizička priroda rada, koja je ujedno i njegova polazišna osnova, u potpunosti podvrgava fizici, odnosno optici. Bijela boja nastaje kombinacijom svih boja iz vidljivoga dijela spektra, dok je crna lišena svih boja iz spektra i ne apsorbira ih. Tako supostavljanjem bijele i crne, punine i praznine, Nečega i Ničega, Ana Petrović na optičkoj razini posjetitelja neprestano vodi na put od Nečega k Ničemu i obratno.Oko promatrača, ni samo ne znajući za to, na fizikalnoj/optičkoj razini biva stavljeno u poziciju antičkih filozofa koji su pak misaonim snagama reflektirali o tome putu, ali ne samo o njegovoj prirodi, već i smislu. Za umjetnicu je u ovome slučaju smisao kretanja marginalan, uopće nebitan. Nju zanima samo to kretanje, proces upoznavanja ili polaganoga spoznavanja onog NIŠTA. Procesualnost je vidljiva i u formalnoj analizi njezina rada, a uočava se u nizanju tragova crnoga markera pa se detaljnijim gledanjem sadržaja koji se nalazi u knjigama uočava mnoštvo samostalnih poteza koji nam već na vizualnoj razini govore da se radi o procesu dugoga trajanja. Izložene knjige mogu poduprijeti gore iznesenu tezu da umjetnicu ne zanima smisao kretanja iz Nečega prema Ničemu. Krećući se od prve do posljednje stranice i obratno, oko se promatrača neprestano nalazi u vizualnoj igri kretanja između, metaforički shvaćenoga, Nečega i Ničega, odnosno bijele ili crne (ne)boje. Ponekad je završetak u crnome a ponekad u bijelom finalu; ponekad u Ničemu a ponekad u Nečemu. Čini mi se kako umjetnica na taj način vrlo spretno izbjegava postupanreduktivan put od Mnoštva prema Jednome (tom velikom problemu antičke filozofije), držeći oko promatrača neprestano u krajnostima iz kojih ne spoznaje niti ono Ništa niti ono Nešto. Njezin je stav uvelike opravdan jer se ona ne bavi epistemologijom u klasičnome smislu; ne zanima je misaona nego vizualna spoznaja. Njezina je kromatska redukcija, ako već ne na metafizičkoj onda zasigurno na fizičkoj razini, krajnje simbolička ili metaforička. Upravo ta činjenica Anu Petrović povezuje s linijom prošlostoljetnih monokromnih slikara poput Kazimira Maleviča, Roberta Rymana ili Ada Reinhardta. Dok je Malevičev crni kvadrat trebao sugerirati odsutnost predmeta i jednu, teozofski shvaćeno, duhovnu sferu do koje umjetnost može dovesti, Reinhardt je težio proizvesti ultimatepaintings u kojima bi posve ukinuo važnost autora i slikarsko platno posve oslobodio boje: „Malevič ne isključuje kromatski, a to znači opažajni aspekt slike. Malevič također spominje kako na njegovim slikama dominira odsutnost, ali odsutnost predmetnoga svijeta. Ne odsutnost boje, kao što će to biti na crnim monokromima („Ultimatepaintings“) Ada Reinhardta.“
Intencija je izloženih knjiga govoriti o izrecivosti ništavila, ali i o neizrecivosti ništavila. Umjetnica sama piše: „Nešto često doživljavamo kao ništa, a ovo ništa kao nešto. Proces koji je događaj postaje zamislivo ništa.“ Ipak, ostaje nam mogućnost neprestanoga kretanja između ovih kontradikcija i to vrlo jednostavnom radnjom – listanjem ponuđenih knjiga/izložaka.
Igor Loinjak, 2014.
The state of absolute, expressionless nothingness is without content.
Incomprehensible, unthinkable, and inexpressible.
An expression of abstract reflection that cannot be experienced.
Our idea of nothingness comes not from absolute zero, but from a more or less empty something.
Something exists, then disappears, considering everything that remains behind the first something.
In this way, we can only experience nothingness as a process, appearing as an encounter with being and not being – a strange mixture of something and nothing.
We often see something as nothing, and this nothing as something.
The process that is an event becomes conceivable nothing.
_________________
Balloon With Hole
In the dimmed light of the gallery space, six black books are displayed on six white pedestals. Each is lit by a small black lamp hanging from the ceiling. The ambience is reminiscent of a stylized idea of some ancient library. As the gallery entrance is preceded by a passage through a hallway dominated by a black wall inscribed with almost calligraphic handwritten sentences in chalk, it leads the visitor to presume that this preview will in some way develop further in the displayed books. All the more so because the subject matter of the white sentences is of a general, almost universal nature and gives a metaphysical turn to fundamental concepts: something and nothing. In the center of the black wall, between white lines of philosophical discussion displayed by the author like a manifesto, there’s a screen on which a single word is repeated, like a mantra, in unmistakable white letters on a black background: Now. The rhythm of the flashing is regular and quite fast, the looping sequences one second each. For one fourth of a second the word appears, and for the remaining three fourths there’s just a black screen, which is a way of translating the theme of something and nothing into the dimension of time. One could say: three to one for nothing. Such treatment of transience is at once a caricatured emphasis of the fact of the present moment which we happen to be flitting through, the moment is broken down into elements, and we wonder if we are moving at all or do we remain stuck in this forever “now” in which we cannot even notice its elements in which it is gone. That means that even this “something” consists of three nothings and one something. By a humorous translation of the binary code into an abstraction of the phenomenon of time, as discovered by Zeno using the arrow example, which is in fact static at each point in time, but in the end appears to move or fly, the author illustrates the possibility of using this code or deciphering it with the help of the aforementioned, similarly elusive phenomenon of existence. But existence here is merely in the form of concept, or its translation, owing to the undeniable fact that nothing doesn’t really exist. Because the word nothing, when written down – becomes something.
When elementary concepts of yes or no, is or isn’t, are initially announced, it is established that everything, fundamentally, is, because at this level of discussion to question negation means to affirm it. This treatment continues in the exhibited books. They, however, contain no more text, and if we open any one of them at any page, we find abstract lines and white surfaces. But the notice on the pedestal invites leafing through the book as you would through a flipbook, thereby creating an illusion of moving images similar to a cartoon. Following the instructions, we take the book and let the pages glide through our fingers, and the abstract forms appear, take shape, and disappear. The pages gradually fill up or become empty, each of the six books representing one of six different principles, structured graphically or geometrically, with a final idea formed only by leafing through them. This brings us to wonder what we consider full, and what empty. In painting terms white would be the sum of all colors, and black the absence of color. But then, in an experiential way, white is the beginning, i.e. absence of content, and black is the ending because it is only attainable by painting over the white. Of course, we are talking about paper, not the universe. Leafing through creates change, a gradual transition, but when we stop, we recognize the traces of marker in the black surface – all the blacks were made by hand. It appears, after all, that black is full and white is empty. This information, however, doesn’t mean much to us, despite the precise form of these images, the gradualness, or the principle of change or variation expressed in drawing, in all of which we can perhaps glimpse or associate in our mind’s eye the ambient context more than a recognizable shape, but the fundamental question of yes or no, something or nothing, remains unanswered.
Preoccupation with the changing of shapes is momentary – what remains are black books filled with black-and-white content, displayed on white pedestals. If we look at the visual component, given its art gallery setting, we could say it is reduced to non-divisible elements while maintaining visual content – black and white surfaces, or more precisely black interference in the original whites. Colors are eliminated and so is the recognizability of shapes, and even the defined structures are void of any possibility of communicating with the content on any basis. Only one subject remains: the relationship between presence and absence, something and nothing.
If we take the book as a fact with its usual connotations, on a conceptual level a parallel comparison can be made with the exhibits: as in a standard book, there is black on white, and as we move through it, some kind of development happens – the fabric of text in some way establishes the line of narrative. These books also have to be leafed through in order to get an image, one page is not enough, pages are in relation to one another, scenes slowly but steadily change, develop, appear or disappear. The presence of something is here but is expressed by the absence of any concrete attribute of this presence.
But then we cannot say it has no content when it is, throughout the exhibition, clearly announced by manifesto-sentences at the entrance, and consistently actualized through the presentation and role of individual pieces or even at the level of the stages of constructing these pieces.
This content was symbolically announced in the title: “Balloon with hole.” Formally speaking, a balloon is a balloon even before it is filled with air or any other gas. It will remain so even after being emptied, but its main purpose is to be filled, and that’s what makes it a balloon in our minds. When we say “deflated balloon,” we refer to some kind of post-festum state which, granted, inevitably ensues, but not until its purpose is realized. A balloon with a hole precludes realization – it didn’t and it couldn’t happen.
And so this “now” has passed in a blink of an eye, a new one has arrived and again passed. When is it actually here? When has it materialized?
The books’ content is fluid in a similar way, and by leafing through we get information about its existence, but this information is limited only to what is imparted by the act of leafing through, which leads us to repeat the original question: something or nothing? Or further: when?, how?, what exactly? And the answer is: This precisely, by handling this, these nonexistent attributes, emphasizing the impossibility of determination.
A balloon with a hole is and isn’t a balloon. It now both is and isn’t. And nothing is something because nothing can only be expressed with something.
The author’s probing of the difference between the conceptual and the actual through various manifestations of the problem is not evaluated by the same criteria used to gauge the soundness of proposed answers to this abstract question (or the absence of such answers), but instead by evaluating the discovery of ways to demonstrate or materialize it, which in turn open a space of representation and determination of the dis/appearance of this absurd theme.
Boris Greiner, 2014
