Ana Petrović
visual artist
SPAM
25 x 18 x 4,5 cm, 500 pages, 2010
SPAM
25 x 18 x 4,5 cm, 500 stranica, 2010.
Subvertirajući relaciju između označitelja i označenog, Ana Petrović svojim će radom Spam otvoriti semantičko-asocijativni prostor, koji može obuhvatiti kako probleme jezika, tako i probleme slike i slikovnosti, odnosno komunikacijske protokole suvremenog društva. U prvom redu, na djelu je dekonstruiranje samog medija spam-poruke, obično sastavljene od mnoštva kriptičnih znakova ili pak reklama, koje svakodnevno stižu na naše e-mail naloge. Ispražnjenost te potpuno odsustvo verbalnog i ikoničkog znaka generiraju, stoga, začudni minimalistički objekt, čija bi funkcija bila intenziviranje prisustva onih tijela koje ga opažaju tj. kruže oko njega. Na toj razini, povijesno-umjetnička referenca mogao bi biti filmski uradak Nam June Paika Zen for film, realiziran kao prazna, bijela filmska projekcija koja osviještava neposrednu fenomenologiju gledanja i eksponira meditativni prostor bijega iz krajolika kontaminiranog bezbrojnim reklamama, slikama i različitim medijskim sadržajima. Time što ukida svaki vizualno-tekstualni narativ, umjetnica će osigurati izranjanje kliničke bijeline, koja svojim sugestivnim odsustvom sadržaja reflektira potrebu otuđenog čovjeka za sterilnim svijetom spektakla. Taj se segment kliničkih procedura može dvojako tumačiti: i kao informatička opsesija virusima koji predstavljaju opasnost po digitalni poredak, ali i kao imeprativ neoliberalnog kapitala za homogeniziranim i “čistim” tržištem, sazdanom od viškova. Shvatimo li na tragu ovog razmatranja spam-poruke kao utjelovljenje viška (informacijskog, sadržajnog, materijalnog, emocionalnog), onda je Anina bijela knjiga upravo antiteza ovoj situaciji; mogućnost meditativne praznine i katarza civilizacije koja se guši u smeću iznemoglih slika, promašenih obećanja i sažvakanih tekstova.
Andrej Mirčev
By subverting the relationship between the signifier and the signified, Ana Petrović, in her work Spam, opens up a semantic-associative space, which can encompass language problems as well as problems of image and visuality, addressing the communication protocols of modern society. She fundamentally undertakes an act of deconstruction of the medium of spam-message, usually composed of a jumble of cryptic characters or advertisements that daily clutter our email inboxes. Their vacant nature and utter absence of verbal and iconic signs thus generate an estranging minimalist object that serves to intensify the presence of bodies that observe it, or virtually revolve around it. An art-historical comparison could be Nam June Paik’s short film “Zen for Film,” conceived as an empty white film projection bringing to awareness the immediate phenomenology of watching and exposing a meditative space of escape from a landscape contaminated by innumerous advertisements, images and various media content. By eliminating every visual and textual narrative, the artist will ensure the emergence of clinical whiteness, reflecting in its suggestive absence of content the need of estranged man for a sterile world of spectacle. This segment of clinical procedures can be interpreted both as information society’s obsession with viruses representing a danger to the digital order, and an imperative of neoliberal capital to a homogeneous and “clean” market, composed of surpluses. In this light, if we view spam-messages as the embodiment of surplus (of information, content, matter, and emotion), then Ana’s white book serves as an antithesis to this situation; a possibility of meditative emptiness and catharsis of a civilization drowning in the garbage of exhausted images, misplaced promises and chewed-up texts.
Andrej Mirčev
