Ana Petrović
visual artist
Painting
90 x 160 cm, acrylic on canvas, 2012
Slika
90 x 160 cm, akril na platnu, 2012.
Kad nas Ana Petrović pozove da platimo dodir njezine slike, pri tom ne misli na kaznu ako ju dotaknemo. Ipak, umjetnica se doslovno poigrava sa našom maštom i uvriježenim pravilom ponašanja spram nekog umjetničkog rada, primjerice u muzeju ili galeriji. To čak nije niti poziv već naredba od koje ne smijemo odstupiti. Naime, ako nismo dotakli ne možemo doživjeti rad, a ako jesmo, moramo platiti. Cinizam kao koncept.
Nekad i danas od cinizma (grčki : κυνισμός, latinski: cynici) je ostalo samo par dodirnih točaka. Utemeljitelj Cinističke filozofije Antisten učenik nikad prežaljenog Sokrata i Diogen kao filozofski cinik praktičar, neopterećeni religioznim floskulama, prezirali su opće mišljenje, društvene konvencije, materijalno bogatstvo i pohlepu, koju su smatrali za izvor sve ljudske nesreće. Živjeti kao pas, u skladu s prirodom, upražnjavati osnovne životne potrebe. Suvremeni cinik je viže negativna percepcija ljudskog bića koja nadmeno, grubo, bestidno i iskreno upozorava i nameće svoj stav. On je nadasve neugodan. Društvo slobode ali i neistine ne trpi čuti ogoljenu istinu. Zar nam stvarno nije stalo do istine? Da, rekla bi većina ali molim vas nježno, u biranom trenutku i biranim rječnikom i možda ne baš cijela. Prošli mjesec na HTVu u emisiji NU2, voditelj Aleksandar Stanković pitao je mladu političarku Marjanu Petir je li ona kao političarka iskrena. Odgovor pretpostavljamo. Mi smo društvo slatkih laži u kojem same društvene norme i zakoni počivaju na laži. Laž je instrument koji funkcionira. Zar demokracija s početka 21.st. nije pravednija od one Grčke iz 5.st. p.n.e. Kome trebaju još cinici našeg vremena?
Pay to touch this painting, Ane Petrović je konceptualno slikarstvo koje se bavi problemom samog slikarstva i produžeta je serije Pay to touch this drawing iz 2010. Godine. Umjetnica nas vodi i vraća u samu bit, u strukturu umjetničke poruke, da je ne mora biti. Na jednoj od razina to je slikarstvo bez dramaturgije. Iako smo porukom upćeni na djelovanje i svjesni da ne djelovanjem ne ispunjavamo jedinu funkcionalnost primarnog doživljaja umjetničkog djela. Na onoj drugoj razini interakcija slike i ja počinje djelovati. Cinizam umjetničkog rada djeluje ljekovito na našu prenormiranu osobnost. Bez zavaravanja, lakše je ignorirati ciničnu umjetnost od ljudskog bića ali umjetnost ima duži rok upotrebe, možemo je ignorirati te joj se po izboru vratiti, ona nas uvijek čeka nemilosrdno svježa.
Neka tranzicija traje barem kao evolucija. Umjetnost sa geografske granice umjetnosti ima još težu fikciju. Pay to touch this paintingje je intelektualna poruka čitavom spektru društvenih tranzicija nas ovdje i nas tamo.
Vladimir Frelih
____________________
Pay to touch this painting
Kada promatramo sliku, ona za nas predstavlja isključivo vizualnu činjenicu i dokaz nečijega djelovanja, odnosno umješnosti pri predstavljanju i vizualizaciji poznatoga ili nepoznatog svijeta. Taj svijet, naravno, nije samo svijet sazdan od oblika uzetih iz prirode ili oblikovanih po uzoru na njih, nego može biti i vizualna zabilješka čovjekovih mentalnih procesa i promišljanja općenito. Izložena platna Ane Petrović ovo su drugo. Već i kada se ovlaš djela pogledaju, uočava se kako na njima nešto piše. Tekst, dakle, uz kolorit i oblike koji se umeću na platno, biva ravnopravnim segmentom slike. Što Petrović piše? „Luxury“; „Painting“; „Pay to touch this painting“; „Pay“; „Pure“… Ona promatraču vizualizira riječi ne bi li ga navela da njezine slike ne gleda tek kao lijepe (umjetničke) predmete, nego da se pita što li se još pridodano nalazi „u“ njima i što mu je uopće činiti. Spomenuti se zapisi mogu doživjeti i kao tihi imperativi kojima se komentira svijet slike, svijet slikarstva, umjetnosti, ali i onaj tržišni. Autorica ironizira uobičajeni stav promatrača prema slici, ali i sliku samu te njezinu ukorijenjenu tradiciju luksuznoga predmeta koji može posjedovati slikar te onaj tko ga može kupiti. Ako je kultura, pa samim time i umjetnost, nadgradnja ljudske naravi i čovječanstva općenito, onda bi konzumiranje umjetnosti i posjedovanje umjetničkih djela nesumnjivo trebalo pozitivno zboriti o intelektualnim dosezima vlasnika umjetničkih produkata. Brojni su načini da se uvjerimo kako u praksi to često nije tako. Petrović je toga svjesna i zato se vizualnim komentarima odlučuje poigravati slikarstvom i slikom kroz spregu ponude i potražnje. Odabirom intenzivnoga kolorita koji dodatno plijeni pažnju promatrača, slika pod orkestracijom Ane Petrović postaje poželjan predmet spreman za ulazak u tržišne odnose i za koji, naravno, trebate platiti – i to da biste ga samo dodirnuli. Uz slike na kojima preteže raznobojnost povučenih linijskih ploha, postoje „zlatne“ slike kod kojih već sama boja sugerira da se radi o skupocjenim predmetima. Pitamo se: ako je u muzejima i galerijama poželjno ne dirati (a najčešće je i zabranjeno dirati) izložene slike, zašto nam Petrović nudi da ih dotaknemo pod uvjetom da platimo? Petrović se u svom umjetničkom djelovanju ne služi isključivo slikarstvom. Štoviše, karakterizira ju raznorodnost u medijskom pristupu. Slike su joj u ovom slučaju poslužile kako bi pred prosječnoga posjetitelja iznijela činjenicu koju nerijetko zaboravljamo. Većina prosječno upućenih ljudi, naime, kada u svom osobnom rječniku semantički ograđuje pojam umjetničkoga djela, ostaje na potpojmovima slika, skulptura, crtež, grafika, fotografija… Instalacija, video, performans te ostali „životniji“ načini prezentacije umjetnosti padaju u drugi plan, uopće ih se ne razmatra ili se uz njih veže negacija ne bi li im se oduzeo umjetnički status. Petrović je toga svjesna i zato odabire raskošnu (luxury) sliku (painting) koju trebate pošteno i čisto (pure) platiti (pay) čak i da biste je samo [okom] dodirnuli (pay to touch this painting). Uprizorene izjave Ane Petrović vode nas slikarstvu u kojem ideja jest i ostaje polazna, ali i završna točka. Slikarstvo se ovdje doslovno koristi kao medij, prijenosnik autoričinih ideja putem tekstno-vizualnih ili vizualno-tekstnih imperativa. Konceptualna nam osnova njezinoga slikarstva sugerira da zdušno prihvatimo i ono konceptualno i ono slikarsko u izloženim djelima jer vizualno ne ograničava idejno, kao što ni idejno ne guši vizualno. Štoviše, u njezinu radu ta simbioza dobiva svoj puni zamah.
When Ana Petrović Invites us to pay to touch her painting, she does not mean that there is a fine if we touch it. However, the artist is literally playing with our imagination and the conventional rules of behavior towards an art work, for example in a museum or gallery. It is not even an invitation but an order from which w cannot deviate. Namely, if we don’t touch it, we cannot experience the work, and if we do so, we must pay. Cynicism as a concept. The cynicism (Greek: κυνισμός, Latin: cynici) of today sometimes only has few arguments. Anisten, the founder of cynical philosophy never student of Socrates and Diogenes unencumbered of religious platitudes, despised the general opinion, social conventions and material wealth, which the regarded as the source of all human misery. Live like a dog, in accordance with nature, exercise their basic needs. The modern cynic has a more negative perception of human beings that is arrogant, coarse, indecent and he frankly warns of imposing its position. He is above all, unpleasant. The society of freedom and untruth cannot stand to hear the naked truth. Do we really not care about the truth? Most would say that they do, but gently, at selected times and with words carefully chosen and maybe not the whole truth. Last month on Croatian national television, on the TV show ”Sunday at two o’clock”, the host Aleksandar Stanković asked young politician Marijana Petir if she is a honest politician. We can guess the answer. We are a society of sweet lies, in which social norms and laws are based on a lie. Lying is an instrument that works. Is the democracy of the beginning of the 21st century more equitable than that of Greece from the 5th century BC? Who needs cynics in our time?
Pay to touch this painting, Ana Petrović painted conceptually dealing with the problem of painting itself and extension of the series Pay to touch this drawing from 2010. The artist takes us back to the very essence, to the structure of the artistic message, that does not necessarily exist. On one level it is a painting without dramatically, even though we are asked to act and are cautioned that without acting we do not fulfill the only functionality of the primary experience of the art work. On the second level of interaction of the picture, I begin to take action. The cynicism of the art has a healing effect on our over- standardized personality. Without the deception it is easier to ignore the cynical art then human beings, but art has a longer shelf life, we can ignore it and return to it optionally and it still awaits us mercilessly fresh.
Let the transition last at least as long as evolution. Art of geographical boundaries of art is even worse fiction. Pay to touch this painting is also an intellectual message of the whole social transition spectrum of us here and us there.
Vladimir Frelih
____________________
Pay to touch this painting
When we examine a painting, it is for us no more than a visual fact and proof of someone’s action – their ability to represent and visualize the known and unknown world. This world, of course, is not only a world made of forms borrowed from nature or shaped in their likeness, but can also be a visual record of man’s mental processes and thinking in general. Ana Petrović’s exhibited canvases fall in the latter category. Even at first glance, one notices that something is written on them. Text, in its own right, is given equal part as the color and shapes included in the canvas. What does Petrović write? “Luxury,” “Painting,””Pay to touch this painting,” “Pay,” “Pure,” … She visualizes words to make the observer see her paintings as more than just beautiful (artistic) objects, to wonder what else there is “inside” and what to do. Ana’s inscribings can also be experienced as silent imperatives commenting on the world of the painting, the world of visual art, of art in general, but also the commercial world. She ironizes the usual attitude of the observer toward a painting, and also the painting itself and its established tradition as a luxury object to be owned by the artist or buyer.
If culture, and therefore art, is a superstructure of human nature and humanity at large, then consuming art and owning works of art should be an unmistakable sign of the owner’s intellectual sophistication. Reality, however, testifies that this is often not the case. Petrović is aware of this, deciding to use visual commentary to play with visual art and painting through the lens of supply and demand. With a choice of intense colors that capture the viewer’s attention, a painting under the orchestration of Ana Petrović becomes a desirable object ready to enter the commercial dynamic and for which, of course, you have to pay – just to touch it. Alongside paintings dominated by parallel lines in various colors, there are “golden” paintings whose very color signifies they are luxurious objects. We wonder: if touching exhibited paintings is generally not advised (and often forbidden) in museums and galleries, why is Petrović enticing us to touch them, provided we pay for the experience? Petrović’s art is not exclusively focused on painting. Instead, she is known to use a variety of different media. In this case, she used paintings to face the average observer with a fact we often forget – most averagely informed people, when semantically delineating the concept of artwork in their private vocabulary, go no further than subconcepts of painting, sculpture, drawing, engraving, photograph… Installation, video, performance art and other more “lifelike” ways of presenting fall out of focus, do not get discussed, or get interpreted negatively in order to discredit them as works of art. Petrović is aware of that, choosing a luxury painting for which you have to pay a fair and pure price, even to just touch it with the eyes (“pay to touch this painting”). Ana Petrović’s staged inscribings lead us to a kind of painting in which everything begins and ends with an idea. Painting is here literally being used as a medium, a conduit of the author’s ideas by means of textual-visual or visual-textual imperatives. The conceptual basis of her painting invites us to wholeheartedly accept both the conceptual and the visual in the exhibited works because the visual does not limit the conceptual, just like the conceptual does not stifle the visual. On the contrary, in her work this symbiosis achieves its full momentum.
Igor Loinjak