Ana Petrović

visual artist

Nothing to All – All to Nothing
approx. 10 x 1,5 m, HD video, tulle, 2017

Nothing to All – All to Nothing
(hr. Ništa u sve – sve u ništa) cca. 10 x 1,5 m, HD video, til, 2017.

Nothing to All – All to Nothing

Konceptualna umjetnost sredinom je šezdesetih godina prošlog stoljeća započela likovnim djelima u kojima je dominirala igra riječi ili je u njima misao bila iznad estetskog užitka. Ana Petrović izabrala je takav umjetnički izričaj, pokazavši to u svojim radovima ranijih godina na skupnoj izložbi “Likovna kolonija Rovinj”, a potvrđuje i ovom samostalnom izložbom. Sam naslov izložbe to nam pokazuje i dokazuje; svojom ljepotom misli prožima i nadmeće se s estetskom ljepotom prikaza te iste misli. Misao kojom je izložba naslovljena istovremeno je i sam izloženi rad. Misao koja se u prijevodu može tumačiti i kao: Od ničega do svega – Od svega do ničega, ili jednostavnije: Ništa svemu – Sve ničemu. Ista fraza nameće nam se i kao često prisutna paradigma: Ništa ili sve – Sve ili ništa, u opisu mentalnog sklopa i stava određenih ljudi.

Zapravo, mogli bismo to postaviti i kao: Od vječnosti do beskonačnog – Od beskonačnog do vječnosti, gdje je ništa jednako beskonačnom kao što je vječno jednako svemu! Takva misaona igra riječi u rečenici određuje estetsku ljepotu likovnog djela, posebice kada shvatimo kako je umjetnica uspjela misao, odnosno riječi te iste misli vizualno i prikazati. Spojiti sve u jedan umjetnički rad u kojem se svi elementi zajedno sažimaju i stapaju u jedno. Težak je to zadatak obzirom da u složenom procesu misao slijede riječi i riječi slijede misao. Složeni proces, koji se neprestano do beskonačnosti premeće, spiralno odlazi i vraća. Takvo neprestano premetanje misli u jedan čvor te istovremeno odpetljavanje iz čvora, uz pomoć riječi pretvara se u komunikaciju. Komunikaciju prvenstveno nâs sâmih sa sobom, na isti smo način kao djeca usvajali jezik i način mišljenja; kada smo uz pomoć prevrtanja određene riječi naprijed-nazad, dok istu konačno ne bi svladali, prihvatili i shvatili njeno značenje. Paralelan i istovremeni proces vježbanja samosvijesti kojim djeca otkrivaju i uče govorno-jezične i misaone vještine.

Međutim, taj naš unutarnji govor, naše misli, trebaju sponu s vanjskim svijetom, iako ne izričito i uvijek putem izgovorene riječi i rečenice. Bez obzira na to što se cijeli rad, tj. misao, mogao komotno prikazati kao napisana i izgovorena rečenica, umjetnica je željela prenijeti značenje misli i uz pomoć slikarskog izražajnog sredstva. Ana Petrović se stoga okreće vizualnom prikazu znakova i simbola iz pisma na suvremen način. Svakako se može u tom prepoznati nasljeđe izričaja iz razdoblja Novih tendencija kao i kulturološke konvencije u razumijevanju filmskog medija, ipak prevladava tehnika kojom se koriste suvremena računala. Brojni slojevi platna u prostoru galerije na kojima se projicira slika, poveznica su na izričaj šezdesetih, dok je protok vremena naglašen filmskom komponentom videa potrebnog za slijed prikaza, pomoću kojih se u konačnici slaže slika riječi, odnosno rečenice. Skup kombinacija znakova (slova), isprekidanih djelomičnim ili potpunim nestajanjem, bez nekog smisla istoznačni su porukama kojima svakodnevno baratamo u suvremenom digitalnom svijetu. Umjetnica time tehnološke karakteristike elektronske video slike postavlja u srž konteksta problematiziranja svog umjetničkog izraza.

Ana Petrović je prostor Galerije slojevito popunila projekcijama videa na platnima koja vise sa stropa. Cjelokupnu je unutarnju arhitekturu na taj način pretvorila u prostorno-vremensku kutiju. Izabrala je svjetlo i tamu kao osnovne elemente s kojima se koristi i kojima je moguće izraziti – sve! Slike su građene od mnoštva znakova nepovezanog značenja, zrcale današnje ekrane tableta i poruke koje se u njima stvaraju. Kombinacije tame i svjetla tvore posebnu strukturu na koju se postupno privikavamo. Tom prostorno-vremenskom instalacijom nudi složen pogled na svijet i komunikaciju. Komunikacija se očituje kroz dvostruku projekciju koja ima izvor s obje suprotstavljene strane prostorije, svaka projekcija ima svoju, suprotnog značenja rečenicu. Tu rečenicu promatrač uspijeva odgonetnuti samo ako pažljivo i strpljivo sudjeluje u cijelom vremenskom procesu projekcije, pritom obvezno mora sve odgledati s različtih pozicija u prostoru. Projekcija se odvija slovo po slovo, koje uz to i šeta po projekcijskom platnu u mraku.

Dvodimenzionalnu plohu prozirnog projekcijskog platna, pomoću projekcije slova, pretvara u razigran i multidimenzionalan prostor s neobičnom kinetičkom energijom, dobivenu malim pomacima. Pomaci svjetla u mraku nalikuju baletnom plesu. Lagano, neprekidno se pomičući u svim pravcima svjetlo prosijava kroz slojeve. Gubeći snagu u udaljenim mjestima gdje se isprepliće, ustupa mjesto istom takvom jačem svjetlu, s projekcijom slova suprotnog predznaka. Posve jednostavnim likovima uz pomoć pokreta i intenziteta svjetla stvaraju se složene, zamršene forme. Slova izviru ili nestaju, kao da dolaze od nekud, ili pak odlaze negdje. Promatračima su samo pojedinačno vidljivi i to ponovljeni kroz više slojeva, svaki put veći i slabije izraženi, zagasitiji. Postoje razni stupnjevi vidljivog i nevidljivog u prostoru Galerije, ovisno gdje se promatrač nalazi. Svi nevidljivi dijelovi video projekcije s vidljivima poprimaju stvarne oblike u našoj imaginaciji uz pomoć pamćenja. Moramo zapamtiti ono što smo vidjeli kako bismo to povezali u jednu misao.

Promatrači izložbe postaju sudionici, uvučeni u jedan drugi svijet, ezoteričan i tajnovit, svijet izvan običnog života, svijet samosvijesti i misli. Galerija postaje mjesto gdje se događa dijalog s mislima kroz pamćenje proteklog, ali i budućeg vremena. Dijalog sa sadašnjošću koja postaje prošlost dok istovremeno budućnost postaje sadašnjost, uz paralelno istraživanje bitka i svijesti kroz umjetničku interpretaciju. Izložba uključuje promatrača u svoj ludistički proces u kojem prevladava igra skrivača i rebusa; neprimjetno, nevidljivo s vidljivim, pokreće složene procese u našoj svijesti, budi maštu…. Svjetlost određuje postojanje ali i nestajanje projiciranih oblika, znakova, simbola koji su zapravo slova. Na projiciranim platnima svjetlo i tama čine osnovnu komponentu oblika a prostor galerije predstavlja mjesto za promišljanje odnosa između prostora, vremena, pamćenja i identiteta. Odsustvo boje ili monokromatska komponenta svjetla u službi je umjetničine redukcije likovnog izraza. Uz nekoliko prostih znakova sofisticirani dijalog s vidljivim i nevidljivim, prostor-vrijeme formom i memorijom. Red i kaos u našem vremenskom procesu razmišljanja i svijesti, koji se neprekidno razmjenjuju kroz beznačajne slojeve zamršenog i nepovezanog značenja, zapravo govore da je sadašnjost tek jedva vidljiv trenutak!

                                                                                                                                               Dario Sošić

                    Zavičajni muzej grada Rovinja – galerija sv. Toma, 25. srpnja – 18. kolovoza 2017.

Nothing to All – All to Nothing

During the mid-1960s, conceptual art started with artworks where wordplay dominated or thought was above aesthetic pleasure. Ana Petrović chose that kind of artistic expression, showing it in her works in the earlier years at the group exhibition “Art Colony Rovinj,” and confirmed it with this solo exhibition. The title of the exhibition itself shows and proves us that; with its beauty of thought, it permeates and competes with the aesthetic beauty of presentation of the same thought. The thought that is the title of the exhibition is the exhibited work at the same time. The thought that can be translated as: From nothing to everythingFrom everything to nothing, or simpler as: Nothing to allAll to nothing. The same phrase also imposes itself as the often present paradigm: Nothing or all – All or nothing, in the description of the mental state and attitude of certain people.

Actually, we could also put it this way: From eternity to the infinite – From the infinite to eternity, where nothing is as infinite as eternal is equal to everything! That mind game of words in a sentence determines the aesthetic beauty of an artwork, especially when we realize that the artist succeeded to visually present those thoughts and words, to merge everything into one artwork where all the elements together are summed up and merged into one. It’s a difficult task considering that in a complex process the thought is followed by words and words are followed by the thought. A complex process that is incessantly and infinitely going away and coming back in a spiral motion. That kind of constant rummaging of thought into one knot and simultaneous disentanglement from the knot, is converted to communication with the help of words. Primarily communication of us with ourselves; we learned language and adopted ways of thinking in the same way when we were kids, when we would tumble a certain word back and forth until we finally learn it, accept it and understand its meaning. A parallel and simultaneous process of exercising self-consciousness that helps children to discover and learn spoken language and thought skills. 

However, that internal speech, our thoughts, need a link to the outside world, although not explicitly and always through spoken words and sentences. Regardless that the whole work i.e. thought could have been presented as a written and spoken sentence, the artist wanted to transfer the meaning of thoughts with the help of the painting medium. Ana Petrović then turned to the visual presentation of signs and symbols in a contemporary way. A heritage from the New Tendencies period can definitely be recognized, as well as the cultural conventions in understanding the film medium, but the technique used by contemporary computers prevails. Numerous layers of canvases on which the image is projected in the gallery space are a link to the expression of the 60s, while the flow of time is emphasized by the filmic component of video necessary for the sequence of displays that are used to create an image of the word and sentence. The assemblage of combinations of symbols (letters), discontinued by partial or total disappearance, without any particular meaning, is synonymous with the messages we handle daily in the digital world. With that, the artist puts technological characteristics of the electronic video image in the core of the context of her artistic expression.

Ana Petrović filled the Gallery space with projections of videos on canvases that are hanging from the ceiling. She transformed the whole of the interior architecture into a space-time box. She chose light and darkness as basic elements she uses and that can express – everything! The images are built from many symbols of unrelated meanings and they mirror today’s tablet screens and messages created in them. The combination of darkness and light creates a special structure we progressively adjust to.  With that space-time installation, she is offering a complex view of the world and communication. Communication is manifested through double projection that has a source from both opposed sides of the room, each projection has its sentence of opposite meaning. That sentence can be decoded only if the viewer carefully and patiently participates in the whole time frame of the projection. While doing that, he/she has to carefully watch everything from different positions in the space. The projection shows letter by letter that is moving on the screen in the dark.

With the use of letters, the two-dimensional surface of the transparent projection screen is transformed into a playful, multidimensional space with unusual kinetic energy, obtained by a small movement. The movement of light in the dark looks like a ballet dance, slowly, continuously moving in all directions the light is sifting through the layers. Losing strength in remote places where it’s interwoven, it gives place to a stronger light, with the projection of the letters with the opposite sign. Simple forms, with the help of movement and light intensity, are used to create complex forms. The letters rise or disappear, as though they come from somewhere or go away somewhere. They are visible to the viewers only individually and repeated through several layers, each time bigger and less clear, fuscous. There are different degrees of visible and invisible in the Gallery space, depending on where the viewer is positioned. All of the invisible parts of the video projection with the visible assume real shapes in our imagination with the help of memory.  We have to remember what we have seen to connect it into one thought.

The viewers of the exhibition become the participants, pulled into another world, esoteric and secretive, a world outside ordinary life, a world of self-consciousness and thoughts. The Gallery becomes a place where a thought dialogue occurs through the remembrance of past and future time. A dialogue with the present time that becomes the past while at the same time, the future becomes the past, with the parallel exploration of being and consciousness through artistic interpretation. The exhibition includes the viewer in its ludic process where games like hide and seek and rebus prevail: insensible, invisible with visible, initiate the complex processes in our consciousness, it awakens our imagination…Light determines existence but also the disappearance of projected shapes, signs, and symbols that are all actually letters. On the projection screens, the light and darkness make the elementary component of shapes and the gallery space represents the space for thinking about relations between space, time, memory, and identity. The absence of color or the monochromatic component of light is in service of the artist’s reduction of artistic expression. A sophisticated dialogue with visible and invisible, space-time form and memory with a few simple signs. Order and chaos in our time thinking process and consciousness that is constantly exchanged through meaningless layers of complicated and unrelated meaning, actually says that the present is a barely visible moment!

                                                                                                                                               Dario Sošić

                            Rovinj Heritage Museum – St. Thomas’ Gallery, July 25th – August 18th 2017

[email protected]

©copyright 2020 ana petrović