Ana Petrović
visual artist
I Get an Art Boner
12:00 min. in loop, avi, 2010
Diže mi se na art
12:00 min. u loopu, avi, 2010.
Ana Petrović, moj grijeh
Žensko stvaranje u likovnim umjetnostima u Hrvatskoj povijest je posebne kreativne borbe. Povijest edukacije u umjetnosti za žene, jednako tako pokazuje tendenciju otežavanja, nepostojanja sustava i svjetonazorski koncept u kojem je prevladavala teza kako ‘umjetnost nije za žene’.
Od Mile Wood prve hrvatske kiparice s realiziranom javnom plastikom, pa do Ane Petrović dugačak je put. Od vremena kada su se žene maskirale u muškarce kako bi sudjelovale u nastavi, danas imamo žene koje svojim radovima mijenjaju pejzaž suvremene hrvatske zbilje i aktivno, kroz umjetnički rad, sudjeluju svojim britkim komentarima u plasiranju tema u javnost.
Ana je jedna od onih koji su Warholovu izreku o ‘15 minuta slave’ zaradili posredno, kroz tipičan politički obračun za fotelju u javnim ustanovama, obračun ni po čemu poseban u svim sustavima koji imaju javne ustanove. No ovaj je ipak po nečemu ušao u hrvatsku popularnu kulturu i onda u hrvatsku povijest umjetnosti, izbacivši u medijsku orbitu mladu osječku umjetnicu koja bi bez uobičajenog dekora oko bitke za fotelju, ostala možda čitav svoj radni vijek samo unutar stručnih krugova. ‘Amblemski rad’ Pičkin dim, iako star gotovo desetljeće pokazuje njezin prostor izražavanja koji se kreće od gotovo apstraktizacije ženskog tijela do semantičko-lingvističke igre naslovima koji sa sobom nose jak društveni komentar mizoginije i ujedno svjež humorni duh.
Eros kao pokretač radnje i u načelu najprivlačnija medijska roba kao i suprotnost mu smrt, kod Ane je prisutan u odmjerenim količinama, no dovoljnim da obrađivane motive prikaže kao žive umjetničke predmete koji svojim postojanjem i uporabnošću unutar djela uspostavljaju novo značenje. Video rad ‘Diže mi se na art’, igra je riječi i snimka ženske bradavice koja se diže, jedan je od primjera tog ženskog stvaranja, tako nježnog i iskrenog, a opet tako zdravo humornog da spada u sam vrh hrvatske video art produkcije. Bez pretenzije da nas uvede u intelektualnu bitku sa samim sobom, bez otvaranja desetine značenja u kojima gubimo i sam smisao gledanja video rada, ovaj jednostavan snimak i njegov naslov autentičan su izraz kreativne ženske osobe koja umjetnost koristi kako bi komentirala svijet oko sebe. ‘Diže mi se na art’ može funkcionirati kao plakat za porno film i kao umjetnički rad te kao takav bez poteškoća prelazi granice od popularne do visoke kulture nježno vukući za nos oba svijeta.
Navigavanje kroz medij slike i riječi, stvaranje vrijednosti rada u nekom zaumnom prostoru percepcije i dinamike promatranog kod radova koji uključuju poliptih forme, svojom su jednostavnošću i golom prezentacijom ideje tako jednostavno produkcijski izvedivi. Unutar te nezahtjevnosti krije se užitak spoznaje da Ana barata svojom kreativnošću nesputana visokom tehnologijom i zahtjevnom produkcijom. Ona je jednostavno žena od ideje koja je savladala intuitivni pristup stvaranju koji ne bježi od njezine vlastite fascinacije erosom, a nije ni u strahu od banalnog i trivijalizacije prezentiranoga.
Iz svega toga ni ne začuđuje da je upravo Pičkin dim izvučen kroz medije kao važna stvar, jer je baš taj rad sadržavao onu potrebnu mješavinu visoke estetike i populizma koja je tako precizno rasjekla suvremeno hrvatsko društvo na nekoliko dana. Rez koji je ostao zarast će vrlo brzo, no ostat će trag koji će godinama govoriti da i visoko estetizirani radovi mogu pronaći svoj put do publike.
Emil Matešić
Ana Petrović, My Sin
Female contribution in Croatian visual arts is a history of an exceptional creative struggle. The history of women’s art education has likewise tended to present them with obstacles, a lack of system, and a worldview that espoused the idea that “art is not for women.”
It was a long road from Mila Wood, the first Croatian sculptress to have her sculptures publicly installed, to Ana Petrović. A far cry from the time when women dressed up as men to attend classes, today we have women whose work is altering the landscape of modern Croatian reality and whose witty commentary helps introduce topics into the public space.
Ana is one of those artists who came to embody Andy Warhol’s adage about “15 minutes of fame” indirectly, with the help of a typical political skirmish for public office, a skirmish by no means extraordinary in a system relying on state institutions. This one has, however, earned its place in Croatian popular culture and Croatian art history by launching into the media orbit a young female artist from Osijek who would have, if not for the usual accoutrements accompanying the tussle for public office, remained for her entire career unknown beyond the narrow circle of her profession. The “emblematic work” Pussy Smoke (the name is a Croatian slang expression for “piece of cake”), albeit older than a decade, exhibits the artist’s space of expression that ranges from abstract depictions of the female body to semantic-linguistic play with titles that carry a strong social commentary on misogyny and also a fresh sense of humor.
Eros, as a plot instigator and generally the most attractive media merchandise, and its counterpart death, both have a moderate presence in Ana’s work, just enough to present chosen motifs as living art objects, establishing a new meaning through their appearance and functionality within the work. Her video work “Art gives me a hard-on,” a play on words and a recording of a woman’s erecting nipple, is an example of such female creativity, so gentle and sincere, yet so heartily funny that it belongs to the top of Croatian video art production. Without pretense to drag us into an intellectual battle with ourselves, and without introducing a surplus of meaning which would defeat the purpose of watching a video, this simple recording and its title are an authentic expression of a creative woman who uses art to comment on the world around her. “Art gives me a hard-on” can work as both a porn movie poster and an art piece, and as such has no trouble cutting the edge of popular and high culture and taking them both for a ride.
Navigating through the medium of word and image, creating artistic value in a beyond-sense space of perception and a dynamic of the observed in works involving polyptych forms, lend themselves to easy reproduction in their simplicity and bare presentation of an idea. Such straightforward presentation reveals the joyful realization that Ana wields her creativity unhindered by high-tech and demanding production. She is simply a woman with ideas who perfected an intuitive approach to creation, one that doesn’t shy from her own fascination with eros, from the banal, or from trivialization of her subject matter.
With all that said, it comes as no surprise that among a plethora of works, “Pussy Smoke” was picked out by the media as a “big deal,” because it contains the right mix of high aesthetics and populism that so sharply divided the Croatian public for a few days. The inflicted gash will heal quickly enough, but a trace will remain for years to bear witness that even highly-aestheticized works can find their way to the general audience.
Emil Matešić
