Ana Petrović, moj grijeh

Žensko stvaranje u likovnim umjetnostima u Hrvatskoj povijest je posebne kreativne borbe. Povijest edukacije u umjetnosti za žene, jednako tako pokazuje tendenciju otežavanja, nepostojanja sustava i svjetonazorski koncept u kojem je prevladavala teza kako ‘umjetnost nije za žene’.

Od Mile Wood prve hrvatske kiparice s realiziranom javnom plastikom, pa do Ane Petrović dugačak je put. Od vremena kada su se žene maskirale u muškarce kako bi sudjelovale u nastavi, danas imamo žene koje svojim radovima mijenjaju pejzaž suvremene hrvatske zbilje i aktivno, kroz umjetnički rad, sudjeluju svojim britkim komentarima u plasiranju tema u javnost.

Ana je jedna od onih koji su Warholovu izreku o ‘15 minuta slave’ zaradili posredno, kroz tipičan politički obračun za fotelju u javnim ustanovama, obračun ni po čemu poseban u svim sustavima koji imaju javne ustanove. No ovaj je ipak po nečemu ušao u hrvatsku popularnu kulturu i onda u hrvatsku povijest umjetnosti, izbacivši u medijsku orbitu mladu osječku umjetnicu koja bi bez uobičajenog dekora oko bitke za fotelju, ostala možda čitav svoj radni vijek samo unutar stručnih krugova. ‘Amblemski rad’ Pičkin dim, iako star gotovo desetljeće pokazuje njezin prostor izražavanja koji se kreće od gotovo apstraktizacije ženskog tijela do semantičko-lingvističke igre naslovima koji sa sobom nose jak društveni komentar mizoginije i ujedno svjež humorni duh.

Eros kao pokretač radnje i u načelu najprivlačnija medijska roba kao i suprotnost mu smrt, kod Ane je prisutan u odmjerenim količinama, no dovoljnim da obrađivane motive prikaže kao žive umjetničke predmete koji svojim postojanjem i uporabnošću unutar djela uspostavljaju novo značenje. Video rad ‘Diže mi se na art’, igra je riječi i snimka ženske bradavice koja se diže, jedan je od primjera tog ženskog stvaranja, tako nježnog i iskrenog, a opet tako zdravo humornog da spada u sam vrh hrvatske video art produkcije. Bez pretenzije da nas uvede u intelektualnu bitku sa samim sobom, bez otvaranja desetine značenja u kojima gubimo i sam smisao gledanja video rada, ovaj jednostavan snimak i njegov naslov autentičan su izraz kreativne ženske osobe koja umjetnost koristi kako bi komentirala svijet oko sebe. ‘Diže mi se na art’ može funkcionirati kao plakat za porno film i kao umjetnički rad te kao takav bez poteškoća prelazi granice od popularne do visoke kulture nježno vukući za nos oba svijeta.

Navigavanje kroz medij slike i riječi, stvaranje vrijednosti rada u nekom zaumnom prostoru percepcije i dinamike promatranog kod radova koji uključuju poliptih forme, svojom su jednostavnošću i golom prezentacijom ideje tako jednostavno produkcijski izvedivi. Unutar te nezahtjevnosti krije se užitak spoznaje da Ana barata svojom kreativnošću nesputana visokom tehnologijom i zahtjevnom produkcijom. Ona je jednostavno žena od ideje koja je savladala intuitivni pristup stvaranju koji ne bježi od njezine vlastite fascinacije erosom, a nije ni u strahu od banalnog i trivijalizacije prezentiranoga.

Iz svega toga ni ne začuđuje da je upravo Pičkin dim izvučen kroz medije kao važna stvar, jer je baš taj rad sadržavao onu potrebnu mješavinu visoke estetike i populizma koja je tako precizno rasjekla suvremeno hrvatsko društvo na nekoliko dana. Rez koji je ostao zarast će vrlo brzo, no ostat će trag koji će godinama govoriti da i visoko estetizirani radovi mogu pronaći svoj put do publike.

Emil Matešić