Ana Petrović

visual artist

BrechtEsAus 
cca. 10 x 1,5 m, foil on glass, 2016

BrechtEsAus 
cca. 10 x 1,5 m, folija na staklu, 2016.

Unutar forme samoljepljive folije, medija koji se uobičajeno koristi za uljepšavanje i reklamu na izlozima trgovina, poziva se na građanski neposluh: ”I’ll pay you to break this drawing”, ”Break out”, ”Race throu”… Bilo da se radi o razbijanju, probijanju ili protrčavanju potencijal za građanski neposluh postaje stvar osobnog odabira. Pogledana informacija prebacuje lopticu na gledatelja.

”Možda zvuči očito, ali bitno je imati na umu da umjetnost nije prirodni produkt.”[1] Prakse gledatelja i gledanog su samo nusprodukti pojedinaca  koji povremeno pronađu svoje privremeno sklonište kroz mrežu isprepletenih utjecaja poput povijesti, kulture i geolokacije. U tom smislu gledatelj je taj koji dovršava rad. On je ključni dio recepta svakog rada jer je on taj koji producira sav labirint značenja prije, tijekom i nakon susreta sa radom.

Kako god gledatelj odluči- ignorirati, razmisliti, zabilježiti, djelovati- poziv na građanski neposluh postaje činjenicom u glavama onih koji su ga doživjeli kao odskočnu dasku za identifikaciju svog kamenčića u cipeli, utopijskog katalizatora za promjenu i frikciju društvenog stroja u futuru.

 

 

 

 

[1] How Art can be Thought, a Handbook for Change, Allan de Souza

Within the form of self-adhesive foil, a medium commonly used for beautification of window shops, civil disobedience is called for: “I’ll pay you to break this drawing,” “Break out,” “Race throu” … Whether it’s about breaking, punching or running through, the potential for civil disobedience becomes a matter of personal choice. Viewed information passes the ball to the viewer.

 

“It may sound obvious, but it’s important to keep in mind that art is not a natural product.”[1] In this sense, it is the viewer who completes the work. He is a key part of the recipe of any work because he is the one who produces all the maze of meaning before, during and after encountering the work.

 

Whatever the viewer chooses – to ignore, think, record, act upon – the call to civil disobedience becomes a fact in the minds of those who have experienced it as a stepping stone to identifying their pebble in a shoe, a utopian catalyst for change and future friction in a social machine.

 

[1] How Art can be Thought, a Handbook for Change, Allan de Souza

[email protected]

©copyright 2020 ana petrović